SINDIKAT DRŽAVNIH I LOKALNIH SLUŽBENIKA I NAMJEŠTENIKA REPUBLIKE HRVATSKE
 

IZBORI 2015.
Bauk javnog sektora – nije problem u veličini, nego u neučinkovitosti

uprava_sd200915

Usprkos pozamašnom aparatu, građani se često žale na usluge države

(SLOBODNA DALMACIJA) U tvrtkama i institucijama kojima je vlasnik država, u Hrvatskoj radi 40 posto zaposlenika i njihova je prosječna plaća od 6100 kuna za četvrtinu veća od prosječne plaće zaposlenih kod privatnika, koja iznosi 4854 kune. Najveće plaće u državi ima šest posto zaposlenika koji rade u tvrtkama mješovitog vlasništva, poput Ine, a koje, pak, iznose 6344 kune.

SD_logo240Podaci su to koje je izračunao Državni zavod za statistiku: riječ je o plaćama zaposlenika u pravnim osobama koji su u tekućoj godini radili svih 12 mjeseci u punom radnom vremenu.

Egzaktni podaci mogli bi upućivati na to da je predodžba po kojoj državnih zaposlenika ima previše te da imaju i sigurniji posao i veće plaće, točna. Međutim, svaki treći zaposlenik u javnom sektoru ima visoku stručnu spremu, dok je kod privatnika takvih upola manje – tek nešto više od 14 posto, pa je i očekivano da je prosječna plaća u državnom sektoru viša.

Osim toga, visokoobrazovani u privatnom sektoru zarađuju 10-ak posto više. Istraživanje zagrebačkog Ekonomskog instituta pokazalo je da su, uzmu li se u obzir sve dostupne karakteristike zaposlenika i radnih mjesta, prosječne plaće veće za oko pet posto u javnom sektoru te sedam posto u poduzećima u državnom vlasništvu u odnosu na plaće zaposlenika u privatnom sektoru.

Ispolitiziranost

Relevantna istraživanja pokazala su da javni sektor u Hrvatskoj nije ni prevelik ni preplaćen: po oba kriterija nalazi se u prosjeku Europske unije.

– Javni sektor u Hrvatskoj ima dva problema, a to nisu ni preplaćenost ni prekobrojnost. To je visoka ispolitiziranost i neefikasnost – kaže dr. Predrag Bejaković s Instituta za javne financije, suautor znanstvenog rada “Komparativna analiza zaposlenosti i naknada za zaposlene u javnom sektoru u Hrvatskoj i u Europskoj uniji”.

Zajedno s kolegama uspio je prilagoditi podatke EU-a i učiniti ih usporedivima s Hrvatskom: i po izdvajanju za plaće u državnom sektoru i po udjelu zaposlenika, Hrvatska je u prosjeku EU-a (opća država i sektori javne uprave i obrane za nekoliko su postotnih poena ispod prosjeka EU-a). Pokazatelji za sjevernoeuropske države, poput Finske, Danske i Švedske, puno su viši.

– Svaka nepromišljenost, poput dodatnih rezanja plaća ili mehaničkog rezanja ljudi u javnom sektoru za 30.000 ili 50.000, može dovesti do dugoročnih posljedica: pobjeći će najkvalitetniji kadar. Nije točno da nam treba, primjerice, manje učitelja – treba nam kvalitetnije obrazovanje.

A, da bi se to postiglo, javni sektor se mora profesionalizirati. Nakon svakih izbora svjedočimo sječi glava gotovo do razine čistačica jer javni sektor služi za zbrinjavanje kompletnog političkog kadra. To je jedan od glavnih uzroka neprofesionalnosti i loših rezultata, jer ne dopušta kontinuitet i napredak – kaže dr. Bejaković.

Imaju li radnici u javnom sektoru potrebne kompetencije i vještine da obavljaju taj posao ili nemaju, a ne koliko ih točno ima, treba biti glavno pitanje u analizi javnog sektora, smatra i Nataša Novaković, savjetnica za tržište rada i razvoj ljudskih potencijala Hrvatske udruge poslodavaca.

– Nije bit u tome da govorimo o tome imamo li previše ili premalo radnika u javnom sektoru. Bit je da javnoj upravi treba transformacija, da se građanima i poslodavcima osigura kvalitetna usluga, da se zadrže radnici koji su potrebni, otpuste radnici koji nisu potrebni, te da se one koji ostaju raspodijeli na prava mjesta – kaže Novaković.

Model po kojem je u javnom sektoru gotovo nemoguće dobiti otkaz te ne postoji način napredovanja i nagrađivanja, osim po radnom stažu, zastario je i ne daje nikakav motiv za napredak. U odnosu na pretkriznu 2008. godinu, do 2013. godine izgubljeno je nešto više od 135.000 radnih mjesta zaposlenika s punim radnim vremenom i stažem od minimalno godinu dana.

Najviše ih je nestalo u privatnim tvrtkama, više od 75.000, broj zaposlenih u tvrtkama u mješovitom vlasništvu gotovo se prepolovio (sa 112.000 na 62.000), a u državnom sektoru 2013. godine radilo je dva posto manje ljudi nego 2008. – ukupan se broj smanjio za 8000.

Europski trend

I u privatnom i u državnom sektoru u tom je razdoblju prosječna plaća narasla za oko pet posto. Iako visokoobrazovani u privatnom sektoru imaju bolje plaće nego u državnome, kako stručna sprema zaposlenika pada, odnos plaća se mijenja. Oni sa srednjom stručnom spremom zarađuju 25 posto više ako rade za državu nego ako rade kod privatnika. Takav trend nije nepoznat ni u drugim europskim državama. Postavlja se pitanje jesu li nižeobrazovani u državnom sektoru preplaćeni ili u privatnom potplaćeni.

Osim toga, dodaje dr. Bejaković, jedan dio privatnih poslodavaca još uvijek isplaćuje dio plaća na crno, pa su u stvarnosti neto primanja dijela zaposlenika kod nekih privatnika veća od onih koje pokazuju službene statistike.

– Plaće se ne trebaju mjeriti prema principu javno/privatno, nego po kompleksnosti poslova, odgovornosti i radnim učincima – poručuje mr. Sanja Crnković-Pozaić, stručnjakinja za tržište rada i donedavna glavna savjetnica ministra rada Miranda Mrsića.

Zbog teške ekonomske situacije i preduge recesije, u kojoj je realni sektor pretrpio najveće gubitke, položaj zaposlenika u državnom sektoru nije samo sve češće problematiziran, nego je nerijetko gotovo i stigmatiziran – i to najčešće na račun njegove veličine. Kako nam je nedavno rekla jedna zaposlenica državne institucije, došlo je do toga da me sram reći da sam državna službenica, kao da time uzimam kruha preko pogače.

A veličina javnog sektora, slažu se svi naši sugovornici, sigurno nije glavni problem Hrvatske kad je riječ o zaposlenosti. Problem je, zapravo, samo jedan: u Hrvatskoj naprosto radi premalo ljudi.

Od 2,581 milijun ljudi u dobi između 20 i 64 godine, u 2014. godini radilo je njih tek 1,528 milijuna, odnosno 59,2 posto.

Riječ je o podatku iz Ankete o radnoj snazi, koji koriste sve europske zemlje, a prema kojoj se zaposlenom ne smatra osoba koja kontinuirano radi na legalnom poslu, kao što se pojam “zaposlen” obično koristi u svakodnevnom govoru, već svaka osoba koja je u tjednu kad je provođena Anketa radila barem jedan sat, legalno ili na crno, i za to bila plaćena u novcu ili naturi. I po takvoj definiciji, Hrvatska ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti u EU-u: nižu ima samo Grčka. Prosjek EU-a je 69 posto – stopa koju Hrvatska nije imala ni prije krize.

Drugim riječima, više od milijun ljudi u radnoaktivnoj dobi ne radi. Njih 303 tisuće lani je tražilo posao, a 750 tisuća bilo je neaktivno – nije radilo niti je tražilo posao.

Dugotrajna recesija

– Hrvatska, barem od raspada bivše države, ima tradicionalno vrlo nisku stopu zaposlenosti, koju je dugotrajna recesija i gubitak radnih mjesta samo dodatno smanjila. Jednim dijelom to se može objasniti visokom nezaposlenošću, ali prije svega to je posljedica iznimno niske participacije stanovništva u radnoj dobi na tržištu rada općenito, čemu je, pak, glavni razlog rano umirovljenje – kaže dr. Iva Tomić, stručnjakinja za tržište rada s Ekonomskog instituta Zagreb.

Neaktivnost je, prema podacima, u Hrvatskoj veći problem i od same nezaposlenosti. Veliki udio onih koji ne traže posao niti rade jednim se dijelom može objasniti kulturnim specifičnostima, dužim školovanjem, oslanjanjem na obitelj i dotacije iz inozemstva, no gotovo svaka druga neaktivna osoba u dobi od 20 do 64 godine (12 posto ukupnog stanovništva te dobi) jest – umirovljena. Hrvatska je s takvom stopom umirovljenih prije dobi propisane za starosnu mirovinu na vrhu država Europske unije. U konkretnim brojkama, riječ je o više od 300.000 osoba od 20 do 64 godine koje su u mirovini.

– Rezerva radne snage u Hrvatskoj očito nije tako velika kao što bi se moglo činiti s obzirom na veliku stopu nezaposlenosti. Znamo li pritom da među nezaposlenima, dakle onima koji traže posao, ima jako puno ljudi s kvalifikacijama i vještinama koje poslodavcima ne trebaju, odnosno malo onakvih kakve poslodavci trebaju, te pridodamo tome dugotrajnu neusklađenost sustava obrazovanja s potrebama poslodavaca, jasno je da je kvalificiranih radnika sve manje – kaže Nataša Novaković iz HUP-a.

Hrvatski Zakon o radu, prema međunarodnim pokazateljima, spada među rigidnije zakone koji definiraju rad, pri čemu se rigidnost odnosi na relativno teško i skupo otpuštanje radnika, koje pak u konačnici dovodi i do težeg zapošljavanja jer se poslodavci ne odlučuju na novo zapošljavanje svjesni da, u slučaju pada potrebe, neće moći otkazati zaposleniku suradnju. Dugoročno, tvrde analitičari, liberalizacija otkazivanja radnicima dovodi do veće zapošljivosti i veće protočnosti radne snage.
KRISTINA TURČIN/ JL

anketa

U pripremi je Zakon o plaćama državnih službenika i namještenika. Od Zakona očekujem…

Rezultati

Loading ... Loading ...

Administratio Publica
Hrvatska i komparativna javna uprava
Site logo Institut za javnu upravu