PRIČA U SLICI
Referendum o štrajku u Sindikalnoj podružnici Općinskog suda u Osijeku

ZA SKUP SINDIKALNIH POVJERENIKA U OSIJEKU TRAŽILA SE "KARTA VIŠE"  

„Zamislite da carinici, policajci, učitelji, profesori, državne i javne službe stanu"

(SDLSN, 16. travnja 2014.) OSIJEK - „Došli smo vas pozvati na akciju. Jedan od razloga za to moglo bi biti to što nam stalno preko medija poručuju da smo loši radnici, da nas je previše i da smo preskupi. Svako malo tuđa ruka nađe se u našem džepu i vadi iz njega. Povod za okupljanje je tri postotno smanjenja plaća, što nije puno, no rekli su da neće dirati plaće, a sada nam to oduzimaju", poručio je Vladimir Milošević, v.d. predsjednika Sindikata hrvatskih učitelja na skupu sindikalnih povjerenika 13 sindikata državnih i javnih službi koji je održan u ponedjeljak u Osijeku.

Nakon skupa povjerenika za Zagreb i Zagrebačku županiju, te onog u Splitu, sindikalni čelnici su u Osijeku pozvali oko 330 okupljenih povjerenika da motiviraju članove podružnica da se 1. svibnja odazovu na prosvjed na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, s kojeg će zajedno sa sindikatima iz gospodarstva poslati poruku vlasti. Podrže li članovi prijedloge čelnika, nakon sindikalnog štrajka na Trgu Bana Jelačića, moguć je prosvjed protiv politike uoči lokalnih izbora, možda i na sam dan izborne šutnje, a krajem svibnja i početkom lipnja i blokada nekih sustava u zemlji. To je vrijeme kada su sindikati najjači i imaju najjače oružje u rukama i ne bi ga trebali propustiti, poručeno je.

Više od 80 posto zaposlenih u sustavu obrazovanja ima visoku ili višu stručnu spremu, a plaće su im ispod državnog prosjeka. I dok se u zemljama EU prosjek izdvajanja za obrazovanje kreće oko 5,6 posto, u Hrvatskoj je to manje od tri posto. „Hoćemo li tako do zemlje znanja", zapitao je Milošević. „Uz brojna smanjenja i ograničenja prava, zaposlenima se svakodnevno nameću nove obaveze i izmišljeni poslovi", zaključio je te pozvao kolege da se zapitaju hoće li i dalje sjediti pred TV i kritizirati Vladu i sindikate ili su spremni „ustati i barem otići na prosvjed".
„U javnim službama imamo 250.000 zaposlenih, čemu treba dodati i članove njihovih obitelji, dio nezaposlenih i dio umirovljenika i došli bismo do dva milijuna građana. Kada bi svaki deseti, petnaesti ili dvadeseti među njima došao na prosvjed, to bi bila slika od koje se smrzneš", poručio je.

„Nedostaje nam liječnika i oko 12.000 medicinskih sestara. Jedna sestra u Hrvatskoj radi za četiri, odnosno na jednog pacijenta u Europi dolaze četiri medicinske sestre, kod nas jedna. Štedi se na uštrb građana. Osim toga, sestrama se ne uvažavaju postignute razine obrazovanja" , poručila je Anica Prašnjak, predsjednica Glavnog vijeća Hrvatskog sindikata medicinskih sestara i medicinskih tehničara. Dodala je kako je i u drugim sustavima slično. „Za koga", zapitala se „naši učitelji obrazuju djecu kada obrazovani mladi ljudi bježe iz ove zemlje u Kanadu, Finsku i Švedsku". Izbori za EU parlament pokazali da je građane uhvatila letargija, što je znak da se moramo probuditi i naći načina da odgovorimo, poručila je Prašnjak.

„Kad smo pregovarali s njima, vjerovali smo, no prevarili su nas. Vama je svejedno jesu li na vlasti crveni, zeleni ili žuti jer svoje račune morate platiti. Pokušali su pregovarati s nama odvojeno, najprije s javnim, onda državnim službama, ne bismo li zaboravili jedni na druge. A svi doma imamo nekoga iz državne ili javne službe, nezaposlenog ili umirovljenika. I državne i javne službe, ali i gospodarstvo, 1. svibnja mogu biti zajedno, zajedno sa facebookovcima, umirovljenicima i nezaposlenima. Onaj tko živi od plaće zna kako je teško doći do svake kune i mi znamo da ne postoji razlika između državnih i javnih službi, nego samo između onih koji imaju i onih koji nemaju", kazala je Gordana Jagar, predsjednica Sindikata Porezne uprave Hrvatske. „Javnim službama se šalje poruka da smo preskupi. No, možemo održati dvoje izbore kada netko tako odluči. Automobili se mogu mijenjati, za to ima novca, zgrade se moraju graditi, a u ljudski potencijal se ne ulaže. Službenici, medicinske sestre, učitelji i poreznici trebali bi raditi još više za još manju plaću. Morate raditi onako kako nalažu zakoni, morate provoditi ponekad i glupe zakone, jer morate", kazala je Jagar te poručila kolegama da pokažu barem to da im nitko ne može oduzeti dostojanstvo.

„Kada smo potpisali kolektivni ugovor za državne službenike, odrekli smo se božićnice, regresa i putnih troškova, s obećanjem da neće biti rezanja plaća i otpuštanja viška. Nepunih četiri ili pet mjeseci kasnije Vlada je htjela ukinuti dodatke od 4, 8 i 10 posto, a slijedilo je administrativno rezanje plaća. Izigrani smo i prevareni, igrali su s figom u džepu. I kad smo počeli pregovore, počeli smo ih u srpnju, a proračun za 2012. godinu već je bio donesen, pa nam nije preostalo drugo nego da se pokušamo izboriti da šteta bude što manja", rekao je Boris Pleša, predsjednik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika.

SINDIKALNA SLAVONIJA Za razliku od Zagreba i Splita gdje se skupovima sindikalnih povjerenika odazvalo 20, odnosno 19 sindikalnih povjerenika SDLSN, osječkom skupu je nazočilo njih 46 

„Proteklih godinu i pol državne i javne službe su pod iznimnim pritiskom. Službenike prozivaju da žive u privilegijama, zato što su imali pravo na božićnicu i regres, te dodatak na staž, što su prava koja proizlaze iz zakona. Moramo okrenuti percepciju javnosti da su državne i javne službe samo teret društva", kazao je Pleša. Dodao je da nije svejedno i da nije ista poruka javnosti ako se na Trgu bana Jelačića skupi 50.000 ili 15.000 ljudi, odnosno možda još manje te pozvao povjerenike da motiviraju kolege da se pridruže prosvjedu.

„Nije kriza razlog da nam smanjuju prava, to su radili i prije krize. Još 2006. godine u prosvjeti smo, na primjer, imali štrajk jer im plaće nisu rasle tri godine. Tada se to radilo u ime rasterećenja gospodarstva. Ako se ne izborimo za to da svakoj vladi damo do znanja da se ove ljude ne može bagatelizirati, da oni imaju vrijednost rada i cijenu rada i da to ne može biti ostatak ostataka nakon što se ispune sve perverzne potrebe u proračunu, oni koji su po cijeni rada najmanji i dalje će biti prvi za rezanje", poručio je Vilim Ribić, predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Dodao je kako je na sindikalnim povjerenicima da objasne članovima kako imaju ubojito oružje - mogućnost da blokiraju neke sustave u zemlji - što treba koristiti. Ako nisu spremni, sindikati će organizirati sportske igre i čekati, „No moramo imati na umu da najesen kada se otvore ta pitanja više nećemo imati u rukama takvo oružje. Tada nećemo moći prestati sa zaključivanjem ocjena i blokadom sustava", poručio je. Oni koji sindikatima spočitavaju da govore jezikom politike trebali bi imati na umu da se s njihovim plaćama poigrava upravo politika te da treba misliti politički, kao što su to činili poljoprivrednici i umirovljenici. Prvi su izborili najveće poticaje u usporedbi sa zemljama EU, a umirovljenike se danas nitko ne usudi dirati, kazao je.

„Kad su u pitanju vaši interesi, nema razlike između HDZ-a i SDP-a, to nisu stranke koje rade u vašem interesu i dosta je njihovog monopola", poručio je Ribić. Kazao je kako kriza traje 5 godina, a zaposleni u državnim i javnim službama odrekli su se oko sedam milijardi kuna u zadnje četiri godine, no to nije pridonijelo izlasku iz krize. Najesen se, pak, zbog loše ekonomske politike mogu očekivati nova rezanja i zato je u prijedlogu sindikalnih akcija i referendum za prijevremene izbore. „Neću govoriti o političkoj opciji, osim da ćemo zagovarati one koji su drugačiji. Neka to bude poruka svakoj drugoj vladi da će, da znaju da će kada dirnu u prava javnih i državnih službi, doživjeti udar koji će ih ošamutiti", poručio je.
Marijana Matković

Ljubica Pilić, glavna tajnica Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi
Nakon lokalnih izbora u nekim gradovima borit ćemo se za golo preživljavanje

„Glavni motiv zbog kojega smo ušli u zajedničku priču s ostalim sindikatima je nepovjerenje. Odnosno poljuljano povjerenje koje je Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi novoj Vladi pokazao, potpisujući Temeljni kolektivni ugovor u nastojanju da se uspostavi jedan korektan socijalni dijalog. Na žalost, morali smo otrpiti to da smo prevareni i sve što se događalo dalje pokazuje da razloga za povjerenje više nema i da moramo raditi na drugi način", odgovara Ljubica Pilić, glavna tajnica Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, na pitanje zašto su se kulturnjaci odlučili pridružiti sindikalnim kolegama koji ovih dana preispituju spremnost članstva na prosvjede i radikalne akcije, među kojima i blokadu nekih sustava u zemlji te mogućnost da pozovu građane na referendum za prijevremene izbore.

Rekli ste da se posebno bojite toga što će biti nakon lokalnih izbora, s obzirom da veliki broj djelatnika u kulturi ovisi upravo o lokalnim vlastima. Čula sam kako razgovarate s predstavnicima gradske vlasti Virovitice, koji čak ne dozvoljavaju mogućnost da plaće djelatnika u kulturi, koje su bitno manje od ostalih, ne padaju toliko koliko će možda padati u drugim sustavima.

Lokalna razina je priča koja će, po mojoj procjeni, nakon lokalnih izbora biti bolnija nego što je priča na državnoj razini. Na to upućuje sadašnje stanje pregovora. Sva je prilika da će kultura ostati bez šest kolektivnih ugovora koji su do sada važili, što je posljedica primjene Zakona o reprezentativnosti sindikata i produžene primjene, koje više nema, osim tijekom tri mjeseca. A onda i situacije na lokalnoj razini, po kojoj gradonačelnik Varaždina, ili gradonačelnik Šibenika, ili gradonačelnik Virovitice ne žele, zapravo, potpisati kolektivne ugovore i žele imati kulturu na brisanom prostoru i nema nikakve dileme da ćemo mi u tim gradovima sasvim sigurno gubiti i boriti se za golo preživljavanje.

Što zaposleni mogu učiniti za sebe, prije svega preko sindikata?

Kao i uvijek, tamo gdje postoji svijest o tome da se nešto može učiniti, tamo u pravilu i postignemo rezultate, tamo gdje te svijesti nema, vrlo je skučeni prostor, jer nekakav rad sindikata autoritetom profesionalaca u takvim situacijama apsolutno nije dovoljan. Pogotovo nije dovoljan nasuprot sile vlasti koja se u nekim gradovima otvoreno demonstrira. Bez svjesnog članstva sindikat zaista ne može puno napraviti.

Koliko članovima može biti koristan zajednički izlazak s ostalih 12 sindikata državnih i javnih službi na Trg Bana Jelačića, ili podrška ostalim zajedničkim akcijama?

Za svaku djelatnost često volimo isticati da je na neki način posebna, no kultura to zaista jest. Kultura je ipak povezana s umjetnošću i djelomično ne stoji na zemlji čvrsto kao neke druge djelatnosti, pa ponekad imamo dodatni problem objašnjavanja realiteta ljudima, odnosno onoga u čemu jesmo i što se događa u situaciji kada nemamo kolektivnih ugovora i kako se te situacije mogu prevladati. U tome smislu, ovi skupovi služe tome da povjerenici shvate da se na isti način radi i u drugim sindikatima i u drugim djelatnostima te da naš zajednički rad nema alternativu. M.M.

Mijo Adamćević, carinski inspektor u službi za nadzor u Osijeku

Na kiši i vjetru za dva mjeseca manji staž

(SDLSN, 27. studenoga 2012.) "Početna plaća carinskog službenika sa srednjom stručnom spremom na graničnom prijelazu kreće se oko 3800 kuna, dok onaj s višom stručnom spremom može računati na 4200 do 6500 kuna. Istina, plaća se može malo popraviti s eventualnim viškom sati, kao i noćnim smjenama, no čovjek s vremenom osjeti i posljedice rada u turnusu u kojem je svaka četvrta noć radna na zdravlje. Poremeti se bioritam. Ljeti, na granici nam je često užasno vruće, a najesen i tijekom zime smo na vjetru i propuhu, pa i sve to s godinama loše utječe na zdravlje. Pa, ipak, nedavno nam je smanjen beneficirani radni staž, s nekadašnjih 16 na 14 mjeseci za godinu rada", kaže Mijo Adamčević, carinski inspektor II vrste u službi za nadzor u Odjelu za upravljanje rizicima u Carinskoj upravi Osijek. Odnedavno radi u uredu, među papirima, nakon što je pune 24 godine proveo na ispostavama i graničnim prijelazima, pa i sam na početku razgovora kaže kako mu je teško govoriti o novom radnom mjestu te da bi o danima provedenim na postupcima carinjenja govorio radije. 

Carinici prošli gore od policajaca

Dodaje kako su carinski službenici koji rade na terenu pri utvrđivanju beneficiranog staža prošli nešto gore nego neki njihovi kolege na sličnom radnom mjestu. Na primjer, pogranični policajci zadržali su istu razinu beneficiranog staža (za 12 mjeseci rada i dalje se računa 16 mjeseci staža), dok je njima smanjen, iako rade na nekoliko koraka. U smjeni je obično više policajaca, i za razliku od carinika, najčešće niti ne izlaze iz kućica, pa nisu toliko na udaru kiše i vjetra...
"Carinski službenici, s druge strane, uvijek su vani. Policajci izlaze samo iznimno, onda kada trebaju intervenirati zbog nečega. Zato ih, možda, manje muči i odora. Ona za carinske službenike nije prilagođena službeniku koji se često mora sagnuti u prtljažnik, zavući ruku iza motora, ili kopati po prtljazi, pa često završi i s masnim i prljavim rukavima. I još se nekako snalazimo s ljetnom uniformom, koju možete oprati i ispeglati kod kuće, pa se supruga bori s njom. No, zimska odora mora na kemijsko čišćenje, koje, naravno plaćamo sami", kaže Mijo. Zato ga raduje najava da bi carinici uskoro trebali dobiti nove radne odore, dok će postojeće ostati svečana odora službe.

Status carinske službe podcijenjen

"Carinik je na granici vrlo često sam, pa ako izdvoji jedno vozilo sa strane radi detaljnog pregleda, odmah se stvara gužva i ljudi u koloni postaju nezadovoljni. Na većini carinarnica problem je i to što nemamo dovoljno prostora za pregled, odnosno odvajanje vozila koje se pregledava na stranu, pa se sve često obavlja u gužvi", pojašnjava naš sugovornik zašto ga toliko čude spomenute razlike u beneficiranom stažu između njih i kolega iz policije. U bivšoj državi, dodaje, carinski službenici i nisu imali beneficirani staž, nego 30-ak posto višu plaću, no od osamostaljenja Hrvatske, služba, čini se, nije dobila mjesto i status koji zaslužuje.
"Osim što su nam carinici uvijek krivi ako na granici dugo čekamo", šalimo se. Imaju li zbog toga problema, gnjave li ih ljudi često zbog čekanja? Imaju li problema kada izvuku vozilo na stranu radi detaljnog pregleda?
"Većina ljudi je normalna. Najčešća je pritužba doista da se predugo čeka, pogotovo kad se stvori kolona kamiona, što razumijem. Ni ja ne volim čekati, čak i kod frizera se radije naručim. No, sami carinski službenici za čekanje najčešće nisu krivi. Naime, ako imate carinski prijelaz predviđen za pet kamiona na sat, a u jednom satu ponekad pristigne i do 10 - 20 kamiona, jasno je da posao jednostavno ne možemo obaviti brže", kaže naš sugovornik. Podsjeća kako smo ranije na granicama često imali kolone po dva, tri puta tjedno, odnosno obavezno petkom pred večer kad bi se ljudi koji rade u inozemstvu vraćali na vikend, dok su već u subotu prije podne na granici čekale kolone onih koji su odlazili u Mađarsku na shopping. Postoje situacije kada se gužve jednostavno ne mogu izbjeći.

Posao važniji od teglice ajvara 

A imaju li carinici problema s ljudima koji očekuju da im se progleda kroz prste kada imaju robu u vrijednosti za koju bi morali platiti carinu? Kako rješavaju takve situacije?
"Znaju se dogoditi konfliktne situacije, no iskustvo me naučilo da nikada ne treba ulaziti u sukob sa strankom. Čovjek mora obaviti svoj posao sa što manje rasprave", kaže. I ovako, dogodi se da ljudi prijete i cariniku i članovima njegove obitelji, bilo je prijava zbog postupanja službenika, pa je najbolje držati se strogo posla, pojašnjava.
"No, dobro, što biste učinili da se na Vašem prijelazu, recimo, pojavimo s robom u vrijednosti od 1200 kuna, iako zakoni kažu da bez plaćanja carine smijemo uvesti robu u vrijednosti do 1000 kuna? Biste li prihvatili mito, recimo da vam ponudimo teglicu ajvara da ne naplatite carinu na preostalih 200 kuna?", pitamo u šali, uz pretpostavku kako bi bočica ajvara od jednog putnika, neke kobasice od drugog, ili sok od trećeg možda i dobro došli s obzirom na to kako su carinici plaćeni. Riječ je o službi od koje očekujemo da štiti granice i osigura provedbu propisa, a s druge je strane pomalo podcijenjena.
"Ne, carinik to ne bi smio uzeti. Svi su, naravno, krvavi ispod kože, no čovjek nikada nije sam, oko nas su putnici, policajci, duge kolone vozila, netko može vidjeti da nešto uzimamo i eto problema. Ne vjerujem da bi se itko tko želi zadržati svoj posao igrao s tim", kaže Mijo Adamčevićić. Naplata carine za tako mali iznos, dodaje, zasigurno nije glavni cilj i carinik će kod tako male razlike zasigurno provjeriti je li riječ o robi koju uvozi samo jedna osoba, ili ih je vozilu više, pa se može primijeniti ukupan iznos, pojašnjava naš sugovornik.

I uredski posao jednako izazovan 

Je li mu danas, sada kad radi u uredu, uglavnom za računalom, dosadno u odnosu na vrijeme dok je bio u direktnom kontaktu s ljudima?
"Nije dosadno - moj je posao da pratim dokumente o robi koja se uvozi kroz informacijski sustav i ukoliko postoji određena sumnja u zakonitost kod uvoza naš je posao da proslijedimo tu informaciju službi nadzora, koja će procijeniti je li potrebno otići na teren i obaviti sveobuhvatni nadzor", pojašnjava. Ukoliko posumnjaju da se papiri ne slažu sa stanjem na terenu, carinici mogu otići i direktno u skladište uvoznika, pa na licu mjesta provjeriti postoje li razlike, odnosno slažu li se računi o kupljenoj robi s robom koja je kod njih, dodaje.
Hrvatski se carinici, dodaje, već neko vrijeme redovno na seminarima pripremaju za ulazak u EU, odnosno za primjenu schengena i na našim granicama, no pitanje je imaju li Carinska uprava i Ministarstvo financija spremne odgovore na pitanja koja bi se tada mogla otvoriti. Naime, na dijeu hrvatskog teritorija prestat će potreba za graničnim prijelazima, pa bismo mogli imati višak zaposlenih, dok će se u nekim krajevima otvoriti potreba novog zapošljavanja. "Pitanje je može li se to riješiti običnom preraspodjelom bez ozbiljnije pripreme. Naime, udaljenost je prevelika za redovna putovanja, a preseljenje u mnogo slučajeva neće biti moguće. Ako čovjeka na novom radnom mjestu ne čeka stan i ako nema posla za supružnika, teško je očekivati da će ljudi moći donijeti odluku o preseljenju. A trenutno nemamo niti povoljnih stambenih kredita, niti stanova koji bi se ljudima mogli dati na korištenje", upozorava naš sugovornik.

Majstor od alata

Inžinjer strojarstva po struci, Mijo Adamčević, prije dolaska u carinsku službu radio je neko vrijeme i posao za koji se školovao. "Radio sam na konstrukciji alata i naprava u Đuri Đakoviću. I mogu reći da sam, pored ljubavi prema tome poslu, nisam imao i odgovarajuću satisfakciju kad je riječ o plaći. S druge strane, u carinskoj službi i toga ima. Naravno, ako pogledate nekoga tko je pet godina na burzi, onda nam je dobro, no mislim da služba nema ono mjesto koje bi u sustavu državne uprave trebala imati", kaže naš sugovornik.
Posebno je nezadovoljstvo službenika materijalnim razlika unutar Ministarstva. Ipak, rad u smjenama na granici nosi i nešto dobro. Kako se radi 12 sati, uz 24 sata slobodno, pa onda 12 sati noćne i 48 slobodnih sati, Mijo ima vremena za sitnice koje mu neizmjerno znače. "U šali često kažem da je nedjelja Božiji dan, a ponedjeljak moj. Već 19 godina svaki ponedjeljak sastajem se grupom ljudi iz Bosanske Posavine s kojima sam odrastao, pa zaigramo nogomet i uživamo u druženju", kaže. S posebnim uživanjem radi na proučavanju Excela i kreiranju raznih programskih tabela u istom. Struka ga još uvijek drži, pa sve sitnice koje treba popraviti po kući još uvijek obavlja s veseljem, ponekad se primi i kuhanja, iako to baš i ne voli, a jedini posao koji nimalo ne voli je - krečenje.

Tekst: Marijana Matković

Snježana Pap, službenica u Općinskom sudu Beli Manastir

Najčešće nitko ne vidi dobre strane i rezultate državnih službenika

(SDLSN, 21. studenoga 2012.) Pomalo je ponižavajuće kako se u zadnje vrijeme odnosimo prema državnim službenicima i namještenicima. Na primjer, donijeta je odluka o tome da državni službenici u kontaktu sa strankama moraju nositi bedževe sa svojim imenom, kako bi ljudi znali ime službenika na kojega se žele žaliti. No, nitko, očito, ne razmišlja o tome da ćemo tako vjerojatno biti izvrgnuti tome da se ljudi iskaljuju na nama i kada nismo krivi, odnosno čak i onda kada nisu uspjeli dobiti pozitivno rješenje zato što to tako propisuju zakoni. Pogotovo u manjim sredinama, gdje od ljudi od službenika koje inače poznaju imaju velika očekivanja, kaže Snježana Pap, zadužena za javnu nabavu u Općinskom sudu u Belom Manastiru. Tako će ljudi koji rade za malu plaću i bez ikakve edukacije se moraju nositi s ljudima biti u situaciji da budu podvrgunuti i dodatnom pritisku. S druge strane, dodaje, neke dobre stvari nitko ne vidi. Na primjer činjenicu da je sud u Belom Manastiru zasigurno sud s najčišćim stanjem u gruntovnim knjigama u Hrvatskoj.

Službenici nemaju razloga za zadovoljstvo

“Ovo je područje od posebne državne skrbi. Nakon rata imali smo puno ljudi koji su htjeli otići iz Hrvatske, pa su prodavali ili mijenjali imovinu. Bilo je i puno onih koji su se vraćali i trebali su obnoviti kuće, a za sve to su im trebali i uredni vlasnički dokumenti. Jednostavno smo ih morali osigurati da bi se mogao uspostaviti normalan život i naši su službenici godinama radili u doslovno nemogućim uvjetima, uglavnom prekovremeno, a da za to nisu bili ništa bolje plaćeni u odnosu na službenike  u sudovima gdje se nije moralo raditi tako. I zato danas imamo najčišću situaciju u gruntovnici, za razliku od mnogih drugih područja Hrvatske gdje se nije radilo tako”, kaže naša sugovornica. A Sud i dalje radi u uvjetima koji su ispod razine potrebnih. Na primjer, u zgradi u kojoj rade i prekršajni suci, koji nerijetko pred sobom imaju i obiteljske nasilnike i ljude s druge strane zakona, nema mogućnosti za angažman zaštitarske službe.
“Kad nam je nevrijeme nedavno razbilo stakla, za što inače nisu predviđena sredstva u proračunu, morali smo se snalaziti tako da osobno jamčimo staklarima da će im rad sigurno biti plaćen”, dodaje. “Rad u takvim uvjetima trebao bi ipak biti više cijenjen. A ako se ljudima u državnoj službi samo šalju poruke kakve im se danas šalju - da ako su im plaće male mogu otići u privatni sektor - nema osnove za to da budu zadovoljni i da bolje rade svoj posao”, kaže Snježana.

Usavršavanje u privatnom aranžmanu

Naša sugovornica dodaje kako nikada nije imala priliku proći niti jedan plaćeni seminar koji bi joj pomogao da se usavršava. Ipak, cijeli život uči i radi na sebi i o tome priča s takvim veseljem da smo poprilično posramljeni, s obzirom da Zagreb pruža mnoštvo prilika koje ne koristimo. Tako je, na primjer, prije devet godina, kada je zbog zdravlja morala razmisliti o manje stresnom radnom mjestu od posla sudske ovršiteljice koji je radila do tada, krenula na seminare kako bi se osposobila za medijatora u sporovima. Nakon dvije godine edukacije, postala je prva koordinatorica Centra za mirenje i nenasilje u Belom Manastiru, čiji je zadatak bio da uspostavi sustav medijacije u zajednici. Izuzetno blaga, topla i draga sugovornica svojim ugodnim glasom i vedrim pogledom oko sebe širi nevjerojatan mir i zapravo ju je lako zamisliti u situacijama u kojima miri ljude. Vrlo je ponosna na rezultate tog projekta - čak 85 posto postupaka za koje se pokrene medijacija preko Centra danas završe pozitivno, dogovorom suprotstavljenih strana, što je zasigurno velika ušteda za zajednicu. Među ostalim i zato što ti predmeti ipak ne dođu do suda, a neki od njih možda su mogli godinama opterećivati sudove.

Medijatorica u sporovima

“Veliko mi je zadovoljstvo kad uspijemo postići da se ljudi dogovore. Kad počinjemo, najčešće je stav "znam što hoćete, da se pomirim s tom budalom". Jako je važno da suprostavljene strane sjednu za stol jer se tada moraju pogledati u oči i razgovarati, pa je lakše doći do rješenja”, kaže naša sugovornica. No, ne mora baš sve biti riješeno za stolom, kaže uz osmijeh. Kad ljudi ne žele sjesti jedan red drugog, rješenje može biti i  - "šetajuća medijacija".
“Imala sam slučaj dvojice susjeda, 80-godišnjaka, koji su zaratili zbog nekog banalnog problema, otprilike na razini kruške za koju se nisu mogli dogovoriti čija je. Nisu htjeli ni čuti za to da sjednemo za stol i razgovaramo, no pristali su da najprije porazgovaram s jednim, pa prošetam do drugog i prenesem poruku, vratim se s odgovorom… Kolegica se nije mogla načuditi odluci da pokušam riješiti problem na taj način, no ipak sam probala. Sjećam se da je padala kiša i da sam cijeli dan šetala ispod svog šarenog kišobrana, kroz malu ogradicu koju su susjedi bili probili dok su si još bili dobri, da bi mogli svratiti jedan drugome na rakijicu. I na kraju je uspjelo, pomirili su se”, kaže Snježana.
Pomalo je teško, međutim, zamisliti tu blagu ženu u situaciji da ljudima dolazi u kuću kako bi popisala stvari i naplatila dugove, no kroz razgovor o primjerima iz prakse postaje jasno kako su i u tim situacijama strpljenje i razgovor bili itekako važni. Ali i to da čovjek bude Čovjek. “Voljela sam voditi ovrhovoditelja sa mnom kad bih išla k dužnicima. Kada bi vidjeli u kakvim okolnostima ljudi žive, lakše smo dolazili do dogovora: dužnicima bih objasnila da postoji dug koji ipak nekako moraju platiti, a s ovrhovoditeljem bih pokušala postići dogovor da spuste kamatu. I tako bismo barem malo olakšali situaciju i ipak došli do rješenja” kaže naša sugovornica.
Prisjeća se i jedne obitelji u kojoj se kod popisa stvari uvjerila da majka nema što dati djeci za jelo osim komadića kruha. “Kako je moj suprug u to vrijeme radio u Belju i imao pravo na to da odnese kući i konzerve s hranom, zamolila sam ga da on i njegovi kolege sakupe sve što im je višak i sutradan sam se vratila k tim ljudima, da bi im odnijela malo hrane”, kaže. Jednom je dužniku, nakon popisa imovine da bi se naplatio dug, pokucala na vrata jer joj automobil nije htio upaliti i trebalo ju je pogurati. "Nitko nije mogao vjerovati da su mi pomogli pokrenuti automobil, no zaista jesu", kaže.
No, bilo je i onih koji su je "vijali po mjestu" samo zato što je na vratima ostavila obavijest o tome da će određenog dana doći popisati stvari, da bi se provela ovrha, no nikada se nije našla u situaciji koju razgovorom i strpljenjem nije znala riješiti, kaže. Ipak, bilo je i trenutaka u kojima joj se činilo da će "puknit ko livada", jer čovjek ipak ne može ostati imun na tuđe probleme, ili na stresne situacije. “U takvim situacijama puno mi pomaže to što sam kroz edukaciju naučila otpustiti stres. Kad procijenim da to nije dovoljno, ne libim se ni potražiti stručnu pomoć psihologa volontera u Centru”, kaže. Nepostojanje takve podrške je, zaključujemo, još jedan nedostatak rada u državnoj upravi, pogotovo u onim službama koje svakodnevno rade u kontaktu s ljudima i u kojima su službenici često u kontaktu s ljudima koji nisu zadovoljni rješenjima. 

Zaljubljenica u život i vrhove

Osim što bez zadrške kaže kako obožava život i ljude, jedna od najvećih strasti naše sugovornice, su - planinski vrhovi. Naime, godinama je članica planinarskog društva i zaljubljenica u planinarenje, a kao najdržaži vrh koji je ispunjava neopisivim mirom izdvaja Velebit. "Obožavam pogled s Velebita prema Triglavu. Kad je lijepo vrijeme, s vrha možete vidjeti sve naše otoke", kaže Snježana. Vikend nakon našeg dolaska u Beli Manastir s planinarima se spremala na vikend na Sljeme, što je česta odrednica društva. "Krenemo rano ujutro, autobusi nas dovedu do Mihaljevca i onda pješačimo. Obično prespavamo u Runolistu, sutradan još malo prošetamo i pred večer se vraćamo", kaže naša sugovornica, dok se sramežljivo pokušavamo prisjetiti koliko ono ima otkad smo zadnji puta iz Novog Zagreba "potegli" na Sljeme. Automobilom, naravno. Osim prirode i imanja na kojemu ima vinograd i uzgaja vlastito povrće Snježana je odnedavno i baka osmomjesečne djevojčice.

Tekst: Marijana Matković

Ivan Špoljarić, pogranični policajac

Roker i pjesnik u uniformi

(SDLSN, 13. studenoga 2012.) Kad vam simpatični granični policajac na graničnom prijelazu u Donjem Miholjcu ispruži ruku da bi preuzeo i pogledao dokumente i nagradi vas širokim osmijehom dobrodošlice, a onda vam pogled susretnu lijepe i prodorne smeđe oči koje se smiju, sve su šanse da ste sreli Ivana Špoljarića. Graničnog policajca koji piše pjesme. Do sada ih je napisao 50-ak, a već šest ih je izdano na albumima bendova s kojima surađuje. 
Nikad ih ne sanja, kaže. Pjesme se ne rađaju odjednom, u dahu, kao što to često pričaju drugi pjesnici, nego tek tu i tamo na pamet mu padne neki poseban stih. Zapiše ga čim stigne. I onda se polako igra s njim, oko stiha plete pjesmu. Pritom postoje određene zakonitosti, stihovi koji se pišu za bendove moraju imati određeni broj slogova i ritam koji se može pretočiti u glazbu, pa pjesma nastaje polako.

Ponosni otac mladih rokera i jednog "klasičara"

Prvu je pjesmu snimio s bendom Fireball, kojega je pomogao i osnovati. “Kada mi je prije pet, šest godina najstariji sin, tada 15-godišnjak, rekao da želi svirati gitaru, iskreno sam se razveselio i od srca bio spreman pomoći da ostvari tu želju, jer sam u mladosti i sam svirao”, kaže naš sugovornik. Naime, 1988. i 1989.  Špoljo je svirao bas gitaru u bendu s Denisom Dumančićem,  nekoliko godina prije nego što je Denis 1991. osnovao „Leteći Odred“.
“Sin je počeo s klasičnom gitarom. No, nekako sam se nadao da je na tatu i da će promijeniti odluku. I vrlo brzo jest, pala je odluka da će to ipak biti bas gitara i dali smo se u nabavu gitare i pojačala. Suradnja na pjesmama je došla sama po sebi, jednostavno sam im rekao „dečki, imam pjesmu, hajmo nešto napraviti“ i tako smo krenuli”, priča naš domaćin. “I srednji sin svira bas gitaru“, ponosan je tata, kao da želi podsjetiti na onu da jabuka ne pada daleko od stabla. “Jedino je najmlađi, koji sad ima deset godina, izabrao klavir. On pohađa i muzičku školu, jedini u kući, pa ćemo u obitelji imati i jednog školovanog muzičara”, smije se.

Peglanjem kartice do benda

Koliko mu je stalo do glazbe najbolje govori to koliko je energije ulagao u mlade glazbenike. Gitare i oprema za cijeli bend nabavljale su se najčešće preko njegove “American” kartice, na rate, on je dečkima ugovarao svirku i godinama ih kombijem vozio na gaže, a poslije gaže i na burek. “Znalo se točno koje nam prolazno vrijeme na cesti treba kad krenemo iz Slavonskog Broda da bismo stigli na vrući burek u Valpovo prije zatvaranja radnje”, kaže. I od prvog dana čuva sve račune i potvrde o ratama za opremu koje su mu dečki svirkama otplatili, što bi jednog dana mogao biti i dobar materijal za knjigu o bendu. Srećom, sve je to mogao, među ostalim i zbog povoljnog rasporeda smjena, ali i razumijevanja kolega. Naime, radi se 12 sati dnevne smjene, zatim su 24 sata slobodna, onda je na redu 12-satna noćna smjena i 48 sati slobodnog.

Autor stihova i režiser spotova

Danas Fireball svira s mladim rokerom Zoranom Mišićem, koji je 2009. godine osvojio srca publike u TV-showu “Hrvatska traži zvijezdu”. Iako je na kraju završio na drugom mjestu, a srca je osvojio rock baladama, Špoljo ga više voli kad praši čvrsti, tvrdi rock. I to - nećete vjerovati! - u njegovoj kući, gdje se često odvijaju i probe. Tako nam ponosni „tata“ benda,  pušta snimku Zorana i ekipe koji kod njega u kući, po prvi puta, uz gitaru, pjevaju pjesmu “Kako da vjerujem”, koju je napisao baš za njih. Snimili su i spot, koji također potpisuje „tata Špoljo“, u ulozi režisera. Ideja je spota bila da motoristi sa svih strana, kada čuju da bend svira u jednome klubu, na motorima pojure na dobru mjuzu, a u realizaciji su pomogli i kolege pogranični policajci, kao glumci. Spot i pjesme koje je snimio mogu se pronaći i na YouTubeu, s odličnim komentarima onih koji su ih poslušali.

Pjesme sa socijalnom i ljubavnom tematikom posvećene supruzi

“Svi oko mene znaju sve i uvijek se trude da ispune svoje želje, a meni kako bude…”, kaže prvi stih pjesme “Kako da vjerujem“. Pjesma s porukom, angažirana, zaključujemo. “I inače često kažem ono što mislim, zato su me moji dečki prije nekoliko godina i predložili da budem sindikalni povjerenik. I svašta smo prošli zajedno”, kaže. No, piše i životne, pa i ljubavne pjesme, priznaje pomalo u šali. I kao dokaz, kao iz rukava, ‘baca’ jedan stih “Tvoje su zjenice moje stepenice koje vode me uvijek do pobjede…”
“Na taj bi stih vjerujem pale mnoge žene”, kaže sa simpatičnim osmijehom, taman kad je i novinarsko uho zaključilo da baš dobro zvuči to nježno, a opet „muško“ priznanje da mu žena kojoj pjeva puno znači. Stepenice do svog uspjeha pronašao je, inače, u očima supruge koja je cijelo vrijeme tiha podrška ljubavi prema glazbi.  

Priča nam i o ljubavi prema konjima koju su nedavno zajedno otkrili, na obližnjem imanju u Valpovu, na kojem provode mnogo slobodnog vremena. Zajedno prolaze prvih 30-ak sati jahanja (“Ja zapravo sjednem na konja zadnji, kad ga drugi već izmore, pa nemam problema s njim i siguran sam da me neće zbaciti“, kaže u šali), ali i uživaju u cjelodnevnom druženju s prijateljima na tom imanju, pogotovo otkad je Zoran Mišić preuzeo dio brige o bendu i njegovim kombijem odlaze na gaže.

Novi projekt - bend vršnjaka

Kako su dečki iz Fireballa postali samostalni, on sam sad je nešto više angažiran oko novog benda - vršnjaka s kojima je odrastao i koje je nagovorio da se u 40-ima opet prime svirke. I s njima bi uskoro također mogao snimiti jednu pjesmu, no zanimljivo je da njega samog gitara više ne vuče. Dovoljno mu je pisati tekstove i biti podrška bendu.
Kad nastaje pjesma, Špoljo najčešće zna i kome bi najbolje sjela, nekako osjeća tko bi ju najbolje otpjevao, pa tako ima i jednu neostvarenu želju: pjesmu za koju bi volio da po jedan stih otpjevaju moji prijatelji: Livio Berak, mladi Zoran Mišić i Pero Galić iz ‘Opće opasnosti‘. “To mi je želja koju još nisam ostvario, ali tko zna…”, kaže.

Za kolege na poslu samo njihov "lega" koji piše pjesme

Pitamo jesu li kolege, granični policajci iz njegove smjene u Donjem Miholjcu, ponosni zbog njegovog uspjeha u glazbenom svijetu, osjeti li to ponekad?
“Znate i sami kako je to - u svom selu nikad niste glavni. Oni me jednostavno ne doživljavaju tako, za njih sam samo kolega s posla. Tek tu i tamo znaju me nazvati iz automobila jer su na radiju čuli moju pjesmu. No, čujem kako ponekad znaju reći i svojim klincima „znaš li da je tu pjesmu napisao naš Špoljo“ i bude mi drago”, kaže.

U službi svako svakome čuva leđa

Odgovor na pitanje je li posao koji radi opasan, s obzirom na to da je granica mjesto na kojemu se mogu susreću i ljudi koji bježe od  zakona, otkriva zapravo zašto je među svojim kolegama „samo“ Špoljo. I zašto mu je na početku razgovora bilo tako važno da nam posebno predstavi sve svoje kolegice i kolege i za svakoga kaže poneku lijepu riječ.
“U smjeni nas je uvijek više, barem trojica, a nerijetko i četvero, petero i jedni drugima uvijek čuvamo leđa, pa ni ne razmišljamo o tome je li opasno”, kaže. A godine iskustva čine svoje i ponekad je dovoljan samo jedan pogled i nekoliko ljubaznih pitanja da se utvrdi da nešto nije u redu. “Tako sam nedavno, u automobilu s četvero putnika koji je došao na granicu oko četiri ujutro, zaključio da samo jedan putnik ima valjane dokumente, dok su mi ostali bili sumnjivi. Da nekako provjerim stvar, započeo sam razgovor s putnicom koja mi je dala sumnjivu putovnicu. Rekao sam kako se inače bojim letjeti avionom i pitao je kakav je osjećaj biti na tim visinama.  Kad je rekla da ne zna, jer se nikad nije vozila avionom, sve je bilo jasno. Naime, u putovnici je imala pečat graničnog prijelaza sa - aerodroma”, priča Špoljarić.

Granica je, inače, blizu noćnih klubova i javnih kuća, pa često ima i onih koji nakon tuluma „pod gasom“ krenu dalje u provod, ali ih granični policajci moraju zaustaviti, pa ponekad bude napornih situacija i uvjeravanja, kaže Ivan Špoljarić. Posebno su, pak, teški dani kada se na prijelazu nađe puno kamiona, među ostalim i zato što kolege s mađarske granice ponekad ne poštuju dogovor. “Nazovu i kažu da im ne puštamo više od četiri, pet kamiona, da se ne stvori gužva, i mi to poštujemo. No, kad mi njih zamolimo slično, nerijetko nam svejedno pošalju cijelu kolonu i stvore strašnu gužvu”, kaže Špoljarić. No, i takve se gužve najčešće odrade bez nervoze, jer je među vozačima većina onih koji su često na granici, pa znaju i poštuju pravila.

Dragovoljac Domovinskog rata koji voli svoje Belišće

Na jedan detalj bismo zaboravili, da ga Špoljo nije posebno naglasio: "Molim Vas, naglasite da sam iz Belišća, spomenite svakako moje Belišće". Mali gradić u kojem zajedno s obitelji živi svoje skromne snove očito jako voli. Ivan Špoljarić je i dragovoljac Domovinskog rata, vojnik, izviđač-diverzant 107 brigade, "Vukova s Drave" i jedan od prvih prijelaznih policajaca koji su 1997. godine radili u Hrvatskom podunavlju.

Tekst: Marijana Matković

Poslušajte pjesme Ivana Špoljarića na You Tubeu...

• Fireball - Kasno je sad
• Fireball - Ponosno sam pao
• Fireball - Ti imaš krila
• Fireball - Kako Da Vjerujem

GLAS SLAVONIJE o radu i "jadu" sudskih ovršitelja

(SDLSN, 8. kolovoza 2012.) Nakon dugo vremena dočekali smo da se o radu državnih službenika, i to onih u pravosuđu, objavi članak u kojem se o njima ne govori kao o državnim neprijateljima i uspoređuje ih se s biljnim i životinjskim nametnicima, a slučaj je htio da je priliku progovoriti o poslu sudskih ovršitelja imao i iskoristio Darko Lesar, koji je sudski ovršitelj, ali i zamjenik predsjednika Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH za pravosuđe i predsjednik Odbora pravosuđa Sindikata.

...za čitanje članka klikni na sliku 

Nevjerojatno: Osječkim vatrogascima smanjili plaće za 800 kuna

Osječki su vatrogasci mirnim prosvjedom izrazili nezadovoljstvo najavljenim smanjenjem plaće. Zbog nedostatka novca u državnoj, ali i gradskoj blagajni plaće će im se smanjiti za 800 kuna.

Autor: Anita Martinović

Za gledanje priloga klikni na sliku... 

(Dnevnik.hr) Gradovi su osnivači javnih vatrogasnih postrojbi i oni bi trebali i financirati te postrojbe. No, vatrogasne postrojbe još uvijek najvećim dijelom financira država. I to država plaća 90 posto, a gradovi svega 10 posto. I sad je država počela zavrtati slavinu. 

U konkretnom slučaju grad Osijek je za svoje vatrogasce dobio 800 tisuća kuna manje te krivnju prebacuje na državu. No, vatrogasci kažu da je grad dužan namiriti razliku, a ne im smanjivati plaću.
Više od požara, osječke vatrogasce danas brine najavljeno smanjenje plaća. "U posljednje tri godine nam se smanjio dotok sredstava od 1,8 milijuna kuna iz državnog proračuna. I to su uglavnom sredstva koja su namijenjena za plaće", rekao je Boris Banjan, zapovjednik JVP Osijek.
"Problem je u cijeloj državi. Država je uplatila manje sredstava. Međutim, svi gradovi su namirili taj manjak", kaže Drago Pranjić, sindikalni povjerenik. I tu nastaje osječki problem. Vatrogasci su se, ni krivi ni dužni, našli u procjepu između gradskog i državnog proračuna. "Svi smo mi uzimali neke kredite da bi preživjeli. Svi smo se zaduživali. Nismo računali na ovo", rekao je Đuro Getoš, vatrogasac.
Tko bi računao na smanjenje plaće za 800 kuna. Svoje nezadovoljstvo vatrogasci izražavaju mirnim prosvjedom. "Štrajk kao štrajk ovi djelatnici ne poznaju. Mi ne možemo se oglušiti na bilo kakav poziv ili dojavu nekog građanina da mu dođem u pomoć", kaže Pranjić. I ovaj je mirni prosvjed prekinuo, a što drugo, nego poziv u pomoć.
Vatrogasci nemaju jedinstvenu plaću, poput policajaca ili vojnika. Plaća se razlikuje od grada do grada. Tako da nije isto raditi kao vatrogasac u Osijeku ili Rijeci ili Zagrebu. Osječki vatrogasci tvrde da, kad se usporede s drugim kolegama, imaju i do dvije tisuće kuna nižu plaću nego primjerice vatrogasci u nekom primorskom mjestu. I to je još jedan apsurd. Požar je požar, buknuo on u Slavoniji ili Dalmaciji.

Završeni 18. Športski susreti SDLSN: Grad Zagreb ukupni pobjednik

(15. svibnja 2012.) U nedjelju su završeni 18. Športski susreti Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, koji su po 15. puta održani u turističkom naselju Zaton, omiljenoj destinaciji sportaša iz redova službenika i namještenika.
Tijekom natjecanja u brojnim športskim disciplinama, a još više druženja s kolegicama i kolegama iz istih i različitih državnih, lokalnih i javnih službi, napunjene su „baterije" i „odrađena" je važna sastavnica radničkog života - rekreacija, odnosno jedna trećina formule „osam sati rada, osam sati odmora i osam sati rekreacije".
Potrebu zajedničkog druženja svih koji dijele službenički i namještenički kruh istaknuo je na otvaranju predsjednik SDLSN Boris Pleša i dodao kako nas nakon športskih susreta čeka još jedan „susret" s predstavnicima Vlade u disciplini „kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike", napomenuvši pri tome kako se nada da Vlada kao poslodavac barem neće dirati u slobodne dane namijenjene športskoj rekreaciji svojih zaposlenika.

Potvrdu za to Pleša je pronašao u činjenici da je Vlada već tradicionalno prihvatila pokroviteljstvo nad športskim susretima SDLSN, a u njeno ime sudionike je pozdravio resorni ministar svih službenika i namještenika, ministar uprave Arsen Bauk, koji je tom prigodom potvrdio vijest o formiranju pregovaračkog odbora Vlade za pregovore o novom kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike i s njima zapjevao pjesmu „maslina je neobrana".

Ima li u tome kakve dublje simbolike pokazat će vrijeme, odnosno predstojeći pregovori.
Športska natjecanja protekla su u fer i adrenalinom bogatom ozračju, a kad se podvukla crta i zbrojili osvojeni trofeji, ukupnim pobjednikom je proglašen Grad Zagreb, drugo mjesto je zauzela Sisačko- moslavačka županija, a treće Varaždinska županija.

Prosvjed sindikata "Opomena Vladi RH"

(HRT, 1. svibnja 2012.) Nekoliko stotina ljudi okupilo se na prosvjednom skupu pod nazivom Opomena Vladi RH na središnjem zagrebačkom trgu. Skup su organizirali Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), Hrvatska udruga sindikata (HUS) i Udruga radničkih sindikata Hrvatske (URSH), a svi sudionici skupa su imali zajedničko obilježje - žuti karton. 
To je, kako su istaknuli sindikalni čelnici, opomena vlastima jer ubrzano rastu troškovi života koje već tri četvrtine građana jedva podmiruje, PDV je povećan na 25 posto, raste broj nezaposlenih i umirovljenika, poskupljuju struja i plin, a nema socijalnog dijaloga. 
U prigodnim govorima sindikalni su čelnici prozvali premijera Zorana Milanovića, potpredsjednika vlade Radimira Čačića te ministra Slavka Linića. Prije ste tražili našu podršku, a kad ste je dobili smiješite se, poručio im je Krešimir Sever. 
Ozren Matijašević je izjavio da je Radimir Čačić bahat i bezobrazan, a Linića je prozvao zbog izjave da će se Vlada obračunati s Vjesnikom i Dalmacijavinom. 
Nakon prosvjeda predsjednici središnjica su otišli na Markov trg kako bi na ulazima u sjedište Vlade i Hrvatskog sabora ostaviti žute kartone. 
Predsjednici sindikalnih središnjica Mladen Novosel (SSSH), Krešimir Sever (NHS), Ozren Matijašević (HUS) i Damir Jakuš (URSH) u spomen na poginule hrvatske branitelje položit će vijence i zapaliti svijeću kod križa na groblju branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju. 

PRAZNIK RADA
Vlada izigrala radnike

Predstavnik sindikata državnih i lokalnih službi Denis Buršić izrazio je nezadovoljstvo bivšim vladama ali i aktualnom jer su, kako je rekao "unatoč obećanjima izigrana sva radnička prava"

(Nacional, 1. svibnja 2012.) Tristotinjak građana okupilo se danas na pulskoj gradskoj tržnici gdje je Sindikat Istre i Kvarnera prvi put samostalno obilježio Praznik rada jer ne želi biti licemjeran pa ga obilježavati zajedno s gradskom upravom koja "putem svojih komunalnih poduzeća tuži radničke organizacije i sindikate i proganja sindikalne povjerenike".

Pedsjednik sindikata Bruno Bulić upozorio je na loše gospodarsko stanje u zemlji naglasivši kako je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj samo u godinu dana pala za osam posto u odnosu na prethodnu godinu.

"Istarsko gospodarstvo ne može se bazirati samo na turizmu, trgovini i uslužnim djelatnostima, jer oni imaju dva zajednička nazivnika a to su ugovori o radu na određeno vrijeme i izuzetno niske plaće", istaknuo je Bulić.

Ocijenio je kako Hrvatskom "vlada uvozna mafija koja uništava radna mjesta naših građana" te je ustvrdio kako je projekt "Brijuni-rivijera" u biti "mafijaški projekt, dok su golf projekti zapravo u cilju apartmanizacije a namijenjeni su građevinskoj mafiji".

Predstavnik sindikata državnih i lokalnih službi Denis Buršić izrazio je nezadovoljstvo bivšim vladama ali i aktualnom jer su, kako je rekao "unatoč obećanjima izigrana sva radnička prava".

Izaslanstvo grada Pule i Sindikata Istre i Kvarnera zasebno su položile vijence na Trgu Portarata na spomen-ploču palim radnicima 1920. godine. Nakon starta 42. pulske biciklijade, proslava Prvog svibnja preseljena je u Šijansku šumu, gdje je za posjetitelje priređen bogat kulturno-zabavni program, a podijeljeno je i 2500 besplatnih porcija graha.