Vlada nas vraća u socijalizam

Vladin prijedlog reguliranja naknade za prijevoz u javnim službama antitržišna je i antirecesijska mjera, koja u svojoj naravi predstavlja nedozvoljenu državnu potporu javnim prijevoznicima i narušava potrošačka prava zaposlenika javnog sektora

Nastavnici OŠ "Hugo Čavez - Učo" voze se na posao 

(SDLSN, 11. srpnja 2012.) Prijedlog Vlade upućen sindikatima javnih službi kojim se zaposlenicima javnog sektora koji još uvijek posjeduju automobile ili su se usudili maštati o njihovoj nabavci, šalje poruka da svoje limene ljubimce ostave u garaži ili najbližem autosalonu i na posao krenu javnim prijevozom, jer će ih poslodavac u suprotnom penalizirati umanjenom naknadom troškova najjeftinijeg javnog prijevoza¸ mjera je koja podsjeća na neka od poznatih rješenja iz doba socijalizma, poput vožnje u parne i neparne dane ili bonove za benzin.
No, dok je socijalizam počivao na planskoj ekonomiji, u kojoj je potrošnja građana bila ograničena (ne)raspoloživom robom i uslugama, u modernom hrvatskom društvu tržišno gospodarstvo je to koje kreira, potiče i živi od osobne potrošnje građana, nudeći im raznovrsnu robu i usluge.
Stoga u tržišnom gospodarstvu donositi administrativne mjere kojima se ograničava mogućnost korištenja osobnih vozila pri dolasku na posao, ravno je prelasku s tržišne na plansku privredu.
Sindikat pri tome ne spori činjenicu da poslodavac ne treba plaćati skuplju varijantu prijevoza na posao, a ne zanemaruje ni proračunsku težinu ove naknade i potrebu racionalnog raspolaganja ovim sredstvima, ali čini nam se diskriminatornim i sa stajališta tržišne ekonomije kontarproduktivnim, zapriječiti korištenje osobnih automobila kao sredstva prijevoza na posao i s posla zaposlenicima javnog sektora, na način da im se u slučaju korištenja osobnih automobila za koje im poslodavac nije izdao putni nalog neće isplaćivati ni naknada najjeftinijeg javnog prijevoza, odnosno umanjit će se za 35 ili 25 posto.
Na ovaj način Vlada destimulira osobnu potrošnju građana, a one koji su digli kredite za kupnju osobnih automobila i na taj način omogućili zaradu bankarskom sektoru, sektoru osiguranja imovine i života, javnim bilježnicima, sektoru prodaje motornih vozila, njihovog održavanja, proizvodnji i prodaje rezervnih dijelova, prodaje goriva, naplate cestarina, odnosno čitavom logističkom sustavu koji prati autoindustriju, dovela u nezavidan položaj, a svima koji su dosad živjeli od "servisiranja" njihovih limenih ljubimaca šalje poruku da na 250.000 hrvatskih građana više ne može računati kao na potencijalne klijente.
Istovremeno, Vlada se rješenjem reguliranja naknade prijevoza kojim svim zaposlenima u javnom sektoru garantira pravo na naknadu u visini cijene najjeftinijeg javnog prijevoza, da bi zatim onima koji žele ili moraju koristiti automobil, a ne tramvaj, vlak ili autobus, to pravo umanjila za 35 posto, postavila kao tržišni regulator, koji favorizira jednu vrstu usluga (javni prijevoz) i „igrače"(javne prijevoznike) na tržištu, u odnosu na druge poduzetnike i istovremeno građanima priječi da pod istim uvjetima, tj. u visini naknade najjeftinijeg javnog prijevoza, sami odluče hoće li se gužvati u tramvaju ili voziti u automobilu koji moraju otplaćivati neovisno o tome voze li ga ili ne.
Ovakvo reguliranje naknade za prijevoz stoga je antitržišna i antirecesijska mjera, koja u svojoj naravi predstavlja nedozvoljenu državnu potporu javnim prijevoznicima i narušava potrošačka prava zaposlenika javnog sektora.
Dakle, sasvim je legitimno i opravdano regulirati visinu naknade troškova prijevoza za zaposlene na razini najjeftinijeg javnog prijevoza, ali kažnjavati one koji usprkos tome žele ili moraju koristiti automobil kao prijevozno sredstvo umanjenjem takve naknade, diskriminirajuće je i nesvrsishodno.
Ako se ovakvo rješenje predlaže kao dodatak I. Kolektivnom ugovoru, hoće li u dodatku II. Vlada ultimativno „predložiti" da zaposlenici škola, bolnica ili državnih tijela na posao imaju putovati kamionima ukrašenim državnim i partijskim obilježjima uz obvezno pjevanje pjesme „da nam živi, živi rad"? S. KUHAR