SINDIKAT DRŽAVNIH I LOKALNIH SLUŽBENIKA I NAMJEŠTENIKA REPUBLIKE HRVATSKE
 

UPRAVA ZA IGRANJE SA ŽIVOTIMA

FERAL ISTRAŽUJE: KOLIKO JE KORNATSKA TRAGEDIJA, IZRAVNO I NEIZRAVNO, POSLJEDICA KAOSA U VATROGASNOM SUSTAVU KOJI DJELUJE U SKLOPU NEFUNKCIONALNE DRŽAVNE UPRAVE ZA ZAŠTITU I SPAŠAVANJE
Ivica ĐIKIĆ / Surađivao: Igor LASIĆ, 6. rujna, 2007.

Prizmic_vinko_FeralVatrogastvo od konca 2004. djeluje u sklopu Državne uprave za zaštitu i spašavanje kojom upravlja Đuro Poldrugač, bivši MORH-ov logističar blizak premijerovu prijatelju i HDZ-ovu saborskom zastupniku Mariju Zuboviću. Osnivanje DUZS-a nije donijelo ništa dobro ni vatrogastvu, a ni drugim segmentima zaštite i spasilaštva: mehanizam je samo dodatno zakompliciran, jer su čelnim ljudima DUZS-a privatni mutni poslovi daleko važniji od uspostave efikasnog i funkcionirajućeg sistema. “Državna uprava za zaštitu i spašavanje nije se snašla u koordinaciji. Ne možeš sam koordinirati svoju intervenciju, a taj koji bi trebao koordinirati umjesto tebe, dakle, još nije osposobljen za tu dužnost”, kaže Vinko Prizmić iz GSS-a

Na otoku Kornatu u četvrtak, 30. kolovoza, vatra je usmrtila ili teško ozlijedila trinaest – što profesionalnih, što dobrovoljnih – vatrogasaca iz Šibenika, iz Tisnoga na Murteru, i iz Vodica: dok zaključujemo ovaj broj Ferala, podaci kažu da je devet ljudi poginulo, a četvorica se bore za živote u dvjema zagrebačkim i splitskoj bolnici. Kobnog poslijepodneva, na otoku koji je u sastavu kornatskog Nacionalnog parka i koji feral_logoadministrativno spada u Šibensko-kninsku županiju, nepovoljne meteorološke i geografske okolnosti poklopile su se s čitavom serijom operativno-taktičkih pogrešaka zapovjednika, krivih terenskih procjena i disfunkcionalnog državnog vatrogasnog sustava kojemu se morala zbiti teška tragedija, e da bi se počele registrirati sve njegove manjkavosti, improvizacije u pristupu i potpuno nelogične zamršenosti kad je posrijedi rukovođenje i organizacija protupožarnih jedinica i djelovanja. Čini se kako grozničava javna, pa i službena, potraga za imenom i prezimenom jednog i jedinog krivca – uz onog mladića koji je navodno bacio opušak, najveće šanse za tu ulogu trenutačno su one zapovjednika šibenske Javne vatrogasne postrojbe Dražena Slavice – ima funkciju da zamagli nefunkcioniranje državnih mehanizama, a posebno Državne uprave za zaštitu i spašavanje.

U ovom tekstu ponajviše nas zanima upravo taj moment, jer je sveopća zaokupljenost policijskim detaljima tragedije sasvim prikrila višu, istovremeno i vrlo konkretnu, razinu koja se tiče rasula u sustavu na čijem je čelu od konca 2004. godine Državna uprava za zaštitu i spašavanje. Zašto gotovo nitko, do trenutka kad nastaje ovaj članak (srijeda), nije ozbiljnije potegnuo pitanje odgovornosti ravnatelja rečene uprave Đure Poldrugača? Glavni vatrogasni zapovjednik Mladen Jurin, koji je svoju funkciju stavio na raspolaganje, ujedno je, naime, pomoćnik ravnatelja Poldrugača, ali Poldrugačevu odgovornost nitko ne spominje, niti se dotični javno oglašava: licitira se imenima ministara obrane i unutarnjih poslova, i s pravom se licitira, no jedina karika koju se preskače jest državno tijelo u sklopu kojeg djeluje hrvatsko vatrogastvo i koje vatrogastvu kroji financijsku i organizacijsku kapu. Zapovjedni vatrogasni lanac, od nižih prema višim razinama, u kornatskom slučaju izgleda ovako: šefovi lokalnih dobrovoljnih društava – zapovjednik požarišta (koji je smrtno stradao) – županijski vatrogasni zapovjednik – glavni vatrogasni zapovjednik – ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje – ministar unutarnjih poslova. Ministar pritom nema osobitih operativnih ovlasti nad DUZS-om, nego rečena državna uprava, jednostavno, resorno spada pod MUP.

Enigma zvana DUZS
Mogu biti dva odgovora na pitanje zašto se Poldrugača preskače u traganju za zapovjedno odgovornima. Prvi je da malo tko uopće zna za postojanje Državne uprave za zaštitu i spašavanje, te da je još manje poznato kako su vatrogasci formacijski uklopljeni u to tijelo što ga je Vlada osnovala 2004. godine. Drugi je mogući odgovor u političkoj zaštiti koju uživa Đuro Poldrugač: taj bivši logističar u Ministarstvu obrane u sadašnju je važnu fotelju instaliran isključivo zahvaljujući obiteljskim vezama s HDZ-ovim saborskim zastupnikom i Sanaderovim intimusom Marijem Zubovićem, te zahvaljujući partijskoj podobnosti. Istini ćemo biti najbliže ako ove dvije opcije pomiješamo u jednu i tada će žalost biti potpuna: enigma je što i kako radi državna institucija koja godišnje troši 160 proračunskih milijuna kuna i kojom upravlja sasvim nekompetentan čovjek okružen jednako nekompetentnim suradnicima koji su jako zainteresirani za bavljenje mutnim poslovima (vidi okvir), ali u protekle gotovo tri godine nisu pokazali namjeru da se pobrinu za ono zbog čega je osnovana Državna uprava za zaštitu i spašavanje.
Zbog čega je, dakle, osnovana ta institucija (naravno, ako smetnemo s uma besmisleno reformiranje sustava samo zato da bi se nešto reformiralo, i ako smetnemo moment uhljebljivanja odanog Đure Poldrugača)? Formirana je stoga da bi se izbjeglo “preklapanja nadležnosti raznih državnih tijela koja se bave zaštitom i spašavanjem” i kako bi “u nesrećama i katastrofama aktivnosti bile usklađene i koordinirane”. Osim što su pod upravljačku šapu Poldrugačeve uprave formalno smješteni Služba za civilnu zaštitu, Služba za vatrogastvo, Služba za sustav 112, Učilište vatrogastva i zaštite i spašavanja, te Služba zajedničkih poslova, nije realizirano skoro ništa od proklamiranoga. Sistem zaštite i spašavanja raspršeniji je nego ikad, te je još više premrežen različitim linijama zapovijedanja/odgovornosti i posvemašnjom nekoordiniranošću.

Neobučeni operateri
U slučaju kornatskog požara, primjerice, stanovnici tog otoka panično su nazivali šibenske i zadarske vatrogasce (na civilni broj 93) i tražili su hitnu intervenciju, pa su ih Zadrani upućivali da zovu u Šibenik, jer Kornat pripada Šibensko-kninskoj županiji, a minute i sati neumoljivo su tekli. Jedinstveni evropski broj za hitne situacije 112 uveden je upravo zato da bi se izbjeglo lutanje građana, ali očito je da ljudi nisu upućeni čemu služi navedeni telefonski broj, a ako su i upućeni, evidentno je da baš i nemaju povjerenja u to da će im spas stići s 112. Za nepovjerenje ima dobrih razloga: kad se ovoga ljeta dogodila teška prometna nesreća na otoku Ižu, u kojoj je poginulo troje mladih ljudi, pozivi na 112 prošli su bez odziva; kad je u Karlovcu ispušnim plinovima iz tamošnje pivovare otrovan Zdravko Martinović, Centar 112 i operativni centar karlovačke Policijske uprave međusobno su se optuživali oko toga tko je primio poziv i tko je trebao pokrenuti spašavanje.
“Operateri u centrima 112 potpuno su neobučeni da primaju pozive vezane uz požare, jer nisu ni dana radili u vatrogasnim postrojbama, već su do preraspodjele u 112 bili operateri u ondašnjim centrima za obavještavanje Ministarstva obrane. Staro je pravilo u vatrogasnim postrojbama da pozive primaju samo posebno obučeni operateri koji su dugo vremena proveli u vatrogasnoj operativi što kod 112 apsolutno nije slučaj”, kaže Feralov sugovornik koji je godinama bio vatrogasni zapovjednik. Problemi se nastavljaju i kad dojava o požaru konačno stigne do Javne vatrogasne postrojbe na terenu. Profesionalni vatrogasci, koji su organizirani u županijske i gradske javne vatrogasne postrojbe i u cijeloj Hrvatskoj ima ih oko dvije tisuće i tristo, plaćeni su (prosječno oko pet tisuća kuna) iz uglavnom siromašnih budžeta lokalne samouprave. To znači da se štedi na njihovu broju, pa su za svaku ozbiljniju intervenciju nužni i članovi lokalnih dobrovoljnih društava, koji primaju simbolične naknade od Hrvatske vatrogasne zajednice: ta nužnost vidjela se i u desantu na Kornat, kad su među trinaestoricom nastradalih bila devetorica dobrovoljaca. Naravno, ako i civilnog ročnika Josipa Lučića računamo kao dobrovoljca. U Hrvatskoj, prema relevantnim podacima, ima tridesetak tisuća dragovoljnih vatrogasaca s potrebnim zdravstvenim i stručnim kvalifikacijama, ali je njihovo regrutiranje za odlazak na požarište stvar čiste improvizacije, pa je tako bilo moguće da u desantu na Kornat sudjeluje maloljetni Marko Stančić. Po tvrdnjama naših sugovornika, učešće maloljetnika u gašenju požara prije je pravilo nego izuzetak.

Četiri linije
“Morali bismo znati poimence tko nam je sve na popisu osposobljenih i raspoloživih ljudi, a ne da se to otkriva naknadno. Sada glavni vatrogasni zapovjednik ne zna ni što može napraviti lokalni DVD, ni što je u nekoj situaciji uspio napraviti”, kaže predsjednik Udruge profesionalnih vatrogasaca Goran Franković. Osim spomenutih pripadnika javnih vatrogasnih postrojbi, koji su, kako rekosmo, plaćeni iz proračuna lokalne samouprave, tu je i oko dvjesto pedeset ljudi koji su raspoređeni u četiri (Dubrovnik, Zadar, Šibenik i Split) Državne intervencijske vatrogasne postrojbe, kojima, kao i glavnom vatrogasnom zapovjedniku Mladenu Jurinu, plaću osigurava Državna uprava za zaštitu i spašavanje. DUZS plaća i instruktore intervencijskih jedinica, ali nitko ne provjerava razinu znanja i iskustva ljudi koji preko noći postaju vatrogasnim instruktorima. Isti je slučaj i s Vatrogasnom školom koja je, također, u sklopu DUZS-a: prema našim informacijama, u toj ustanovi vlada kaos i buduće profesionalne gasitelje educiraju, uglavnom, nekompetentni ljudi koji su postali predavači tako što su se ispostavili viškom u policiji ili u obrambenom sustavu.
Dakle, i prije no što se uključe zračne snage, u gašenju požara sudjeluju tri vrste gasitelja koji su plaćeni iz tri različita izvora, pa tako i odgovaraju trima različitim institucijama: članovi DVD (Hrvatska vatrogasna zajednica), pripadnici javnih vatrogasnih postrojbi (lokalna samouprava) i intervencijske snage (DUZS). Aktiviranje ovih potonjih može naložiti jedino glavni vatrogasni zapovjednik (ponovimo: ujedno pomoćnik ravnatelja DUZS-a), a identično je i pri djelovanju helikoptera, kanadera i bespilotnih letjelica. No, tu se stvari i dodatno kompliciraju.
Zračne snage koje se tokom sezone požara stavljaju na raspolaganje vatrogastvu sastoje se od četiri kanadera, četiri do šest helikoptera (u idealnim i dosad nedosegnutim uvjetima), jednog air-traktora i jednog bespilotnog izviđačkog aviona, ali sve ove letjelice i njihovi piloti neprekidno ostaju u sustavu Ministarstva obrane. MORH im daje plaću, MORH-u su isključivo odgovorni (ime pilota koji je prebacio vatrogasce na Kornat i dalje je tajna), a svako podizanje zračnih snaga stacioniranih u Zemuniku i Divuljama mora biti popraćeno odgovarajućim papirnatim zahtjevom glavnog vatrogasnog zapovjednika Vatrogasnom operativnom zapovjedništvu na čelu s generalom Josipom Stojkovićem.

“Golden hour”
U Divuljama, paralelno s MORH-ovim VOZ-om, djeluje i Vatrogasno operativno središte koje je u sastavu i u sustavu financiranja Državne uprave za zaštitu i spašavanje, a svemu tome treba dodati i vatrogasne centre po županijama (broj 93) koje izdržava lokalne samouprava. Sva tri ova tijela bave se obavještavanjem i tzv. koordiniranjem, dok su vatrogasci na požarištu prepušteni sebi i oskudnim informacijama na osnovu kojih trebaju donositi prosudbe. “Vatrogastvu jednostavno treba nadležno državno tijelo koje bi se brinulo isključivo o poslovima vatrogastva. MUP ima Ravnateljstvo policije, Hitna pomoć je organizirana preko Ministarstva zdravstva. Vatrogastvo se, pak, nalazi unutar Državne uprave za zaštitu i spašavanje namijenjene koordinaciji više službi. DUZS apsolutno ne može odraditi vođenje vatrogastva, jer mora voditi brigu i o drugima, pri čemu vatrogasci ostaju podređeni”, veli Franković i nastavlja: “Kada glavni vatrogasni zapovjednik nešto mora prenijeti premijeru, uvijek postoje izvjesni filtri u komunikaciji. Neophodna nam je vertikala u kojoj bi se znalo tko je kome nadređen i za što je odgovoran, bez posebnih postrojbi iz drugih resora, s inspekcijama i analitičkim službama, te operativnim centrima u jednom sustavu. Valjda bi tada racionalnije nabavljali i vozila, kad bi ih kupovala struka umjesto politike, pa ne bi bilo preskupih i neprikladnih nabavki. Nemamo standarde, pravilnici su nam još iz vremena kad smo bili u MUP-u, a sad smo praktički – nigdje”.
Kad se još, kao na Kornatu, dogodi teška nesreća, stvari se dodatno usložnjavaju, jer mora djelovati i Hrvatska gorska služba spašavanja koja nema svoje helikoptere, nego se koristi onima iz Ministarstva obrane kojih je em malo, em su neki stalno na popravku, em su slabo opremljeni za spašavanje ljudi iz pogibeljnih situacija. To se vidjelo i u kornatskoj intervenciji. “Kad smo izvlačili unesrećene s Kornata, trebalo je od treće ili četvrte adrese čekati letjelicu za intervenciju. Nemoguće nam je bilo dosegnuti zahtjeve pravila znanog kao ‘golden hour’, dakle, onog prvog sata nakon nesreće unutar kojeg bi se žrtvama morala pružiti liječnička pomoć u bolnici, a nakon kojeg šanse za njihovo spašavanje naglo padaju”, kaže Vinko Prizmić, pročelnik GSS-a. On objašnjava da suvremene intervencije više nisu stvar dobre grupe koja sudjeluje u akciji, nego čitavog sustava koji u hrvatskome slučaju ni izbliza nije operativno dorađen: još uvijek traje izrada standardnih operativnih postupaka, to jest akata koji bi trebali osigurati da se uvijek i u svakoj situaciji jasno zna tko je za što odgovoran i što se poduzima.

Šutnja je zato
“Državna uprava za zaštitu i spašavanje nije se snašla u koordinaciji, a trebala bi koordinirati službe za velike nesreće, iako se ponekad miješala i u redovite situacije. Vatrogastvo je, samo po sebi, veoma kvalitetno i sve je stručnije, ali nemoguće je funkcionirati kad ovisiš o helikopteru koji pripada drugom resoru ili o nečemu što je u trećem. Ne možeš sam koordinirati svoju intervenciju, a taj koji bi trebao koordinirati umjesto tebe još nije osposobljen za tu dužnost”, zaključuje Prizmić. O stupnju nekoordiniranosti svjedoči i podatak da je, u satima kad je Gorska služba spašavala stradale na Kornatu, dignuta HV-ova bojna za specijalne operacije koja je čekala nalog da se gliserima uputi na otok i da spašava ozlijeđene, premda ti vojnici nisu obučeni za spašavanje, nego za antiterorističko djelovanje.
Gotovo tri godine, znači, nisu bile dovoljne Poldrugačevoj Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje da se osposobi za poslove zbog kojih je formirana, ali u tome nitko nije vidio problem: glavni vatrogasni zapovjednik komunicirao je izravno s ministrom policije Ivicom Kirinom koji ne bi trebao imati nikakve operativne ovlasti u vatrogastvu; Gorska služba silom prilika surađivala je s DUZS-om, ali samo onoliko koliko je bilo nužno; Nacionalna središnjica za traganje i spašavanje na moru otvoreno odbija raditi s DUZS-om i one koji se nađu u opasnosti na moru poziva da se javljaju na broj 9155…
Svi koji su na bilo koji način uključeni u sustav zaštite i spašavanja već dugo znaju da je DUZS najslabija točka, ali o tome se ne govori zato što je ta uprava izmišljotina Sanaderove Vlade i zato što je Đuro Poldrugač Sanaderov kadar. O tome se nerado govori i poslije kornatske tragedije: lakše je tražiti krivce po niskim razinama i baviti se relativno nevažnim pojedinostima, nego se upustiti u problematiziranje katastrofalnog državnog zaštitno-spasilačkog mehanizma koji je, i idejno i kadrovski, osmislila aktualna Vlada. Jer tada bi se možda moglo postaviti i pitanje direktne premijerove i ministarske odgovornosti za kreiranje organizacijskog kaosa u segmentu izvršne vlasti što barata ljudskim životima.

ĐURINE KUĆNE ČAROLIJE
Nezainteresiranost da se bavi odgovornim državnim poslom koji mu je povjerio HDZ i da – pogotovo poslije jezivog stradavanja vatrogasaca na Kornatu – komunicira s novinarima, Đuro Poldrugač kompenzira fanatičnim zanimanjem za poslove što su smješteni s one strane zakona. U tome mu svojski asistiraju najbliži suradnici – zamjenik Damir Trut i pomoćnica za financije Vesna Stajčić.
Njihova osnova preokupacija jest nabavka opreme i sredstava što se financira državnim novcem, a pritom se u širokom luku izbjegava institut javnog natječaja. Tako su kupljena dva mercedesova kombija. Tako je nabavljena skupa oprema za sustav 112. Tako su – dakle, mimo natječaja, što podrazumijeva osobnu korist uključenih – 2006. i 2007. uređivane prostorije u zagrebačkom sjedištu DUZS-a, a po istom se modelu uređuju prostorije i kupuje oprema za područne ispostave ove uprave. Tako se, po svemu sudeći, kane nabavljati i bespilotne letjelice za vatrogasne potrebe.
Netransparentne nabave samo su jedna, najznačajnija, stavka u mutnom poslovanju čelnika DUZS-a. Tu je i neovlašteno korištenje službenog automobila, pa neovlašteno baratanje karticom za nalijevanje goriva na INA-inim crpkama, pa izmišljanje službenih putovanja koja su realno naplaćivana… Nedavno se, usto, dogodio i Poldrugačev fizički nasrtaj na jednu djelatnicu DUZS-a (njezini podaci poznati su redakciji). Tu je, također, i zapošljavanje službenika mimo ikakvih kriterija, ako kao kriterij ne računamo dugogodišnju službu u Ministarstvu obrane: Državna uprava za zaštitu i spašavanje masovno je napučena ražalovanim soldatima koji nikad nisu bili u dodiru sa sustavom zaštite i spašavanja, što je jedan od glavnih razloga rasulu u instituciji o kojoj govorimo.
Sve ovo znaju mnoga državna tijela, ali su nezainteresirana da se bave čovjekom kojeg, osim sklonosti da se ne miješa u svoj posao, očito krasi i nedodirljivost.

anketa

U pripremi je Zakon o plaćama državnih službenika i namještenika. Od Zakona očekujem…

Rezultati

Loading ... Loading ...

Administratio Publica
Hrvatska i komparativna javna uprava
Site logo Institut za javnu upravu