SINDIKAT DRŽAVNIH I LOKALNIH SLUŽBENIKA I NAMJEŠTENIKA REPUBLIKE HRVATSKE
 

Ženska deklaracija o neformalnoj ekonomiji

ICFTU CEE WOMEN\’S NETWORK
Ženska mreža za Srednju i Istočnu Europu ICFTU-Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata

Rovinj, 4. listopada 2003.

Mi, žene sindikalistice koje predstavljamo 32 ženske grupe sindikalnih središnjica iz 22 zemlje Srednje i Istočne Europe i Zajednice novih država, nakon sudjelovanja u radu Četvrte međunarodne ženske sindikalne škole o neformalnoj ekonomiji i atipičnim radnim mjestima, u Rovinju, Hrvatska, od 30. rujna do 4. listopada 2003. godine, predsjednicima vlada svojih zemalja i rukovodstvima svojih sindikata upućujemo
sljedeću

ŽENSKU DEKLARACIJU O
NEFORMALNOJ EKONOMIJI

Naše se zemlje posljednjih godina suočavaju s eksplozijom neformalne ekonomije (rada na crno, sive ekonomije, “ekonomije u sjeni”) kao posljedice globalizacije; masovne deindustrijalizacije; deagrarizacije; masovne privatizacije društvenog, državnog i javnog sektora; liberalizacije i deregulacije tržišta rada; socijalno neosjetljivih programa strukturalne prilagodbe nametnutih od Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda; korporativne neodgovornosti poslodavaca; velikog pogoršanja životnih i radnih uvjeta i kontinuiranog siromašenja stanovništva te gubitka mnogih socijalnih prava i usluga; tako i kao posljedice nesposobnosti i slabosti vlada koje nisu uspjele uvesti odgovarajuća zakonodavna rješenja i osnažiti mehanizme koji bi mogli nadzirati crno tržište rada. Iako neslužbene statistike govore o 10 do 70% udjela neformalne ekonomije u bruto nacionalnim proizvodima zemalja u regiji, vlade nastoje umanjiti ozbiljnost problema, a sindikati ga isključuju iz svojih programskih obveza.

Radnici u neformalnog ekonomiji imaju niske plaće i teške uvjete rada i nikakvu zaštitu na radu; u pravilu nemaju zdravstvenu zaštitu i mirovinsko osiguranje; nemaju pristup znanju, tehnologiji, kreditima itd. Takvi su radnici izuzetno izloženi različitim oblicima kršenja svojih radničkih i radnih prava, a nerijetko i osnovnih ljudskih prava. Oni nisu obuhvaćeni službenim statistikama, nepriznati su, neregistrirani, pravno i društveno nezaštićeni i socijalno isključeni.

Žene čine većinu radnika u neformalnoj ekonomiji, i to ne samo u tranzicijskim zemljama i u zemljama u razvoju. Daleko češće no muškarci zaposlene su u atipičnim oblicima rada na određeno vrijeme, što postaje dominantnim oblikom njihova rada. Žene čine većinu na radu s nepunim radnim vremenom, iako to najčešće nije posljedica njihova izbora već socijalne nužde. Rad kod kuće postaje ženski fenomen današnje tranzicijske ekonomije, obično s neredovitim i komadnim plaćanjem, bez ikakve evidencije ili zaštite tog rada. Nevidljivim radnicima pridružuju se i oni u privatnim kućanstvima, koji su izloženi maksimalnom iskorištavanju, a to su, opet, u pravilu žene. Žene čine većinu i među brojnim neprijavljenim radnicima u trgovini, ugostiteljstvu, tekstilu, poljoprivredi i privatiziranim javnim službama; nezaštićene su, nepriznate, zastrašene, socijalno izolirane, i katkad zlostavljane i spolno uznemiravanje. One se rijetko obraćaju za zaštitu sindikatima. Ne obraćaju se sudovima jer su procesi skupi i traju na desetke godina. Nevidljivi radnici ostali su prepušteni sami sebi.

Kad je riječ o radnicima u neformalnoj ekonomiji vlade se nisu pokazale dovoljno kompetentnima; nisu uspjele provesti reforme radnih i socijalnih zakonodavstava tako da se njihove odredbe prošire i na radnike izvan tradicionalne registrirane ekonomije. Radna zakonodavstva nisu zadovoljavajuće regulirala nove oblike radnih odnosa i atipične oblike rada, a provedba zakona onemogućena je slabošću i nedjelotvornošću institucija u realizaciji, servisiranju i nadziranju njihove primjene. Nisu osmišljene cjelovite nacionalne politike i strategije legalizacije rada na crno, kao i kažnjavanja poslodavaca koji odbijaju pogodovane oblike legalizacije.

Poslodavci pronalaze različite načine poslovanja i angažiranja radnika izvan zakonskih i propisanih okvira. Porezni sustavi nisu dovoljno prilagođeni legalizaciji neformalnog rada, a izostaje i prekršajno i kazneno gonjenje poslodavaca koji na takve nedopuštene načine smanjuju udio troška rada u svom proizvodu ili usluzi. Korporativna odgovornost poslodavaca, osobito u zanatstvu ili malim i srednjim poduzećima, gotovo i ne postoji. Poslodavačke udruge zanemaruju potrebu za poticanjem legalnog i odgovornog ponašanja svojih članica.

Radnici koji rade na crno ne usuđuju se sindikalno organizirati, pojavljivati u javnosti, ili poduzimati mjere samozaštite svojih prava iz brojnih razloga – zbog straha od gubitka posla ili smanjenja plaće, nepovjerenja u vladu, sudski sustav, inspekcije, policiju, sindikate. Nerijetki je razlog i u njihovoj “pravnoj nepismenosti” i nepoznavanju postojećih, iako minimalnih prava, kao i u njihovoj  fragmentiranosti, nevidljivosti i nedostupnosti.

Sindikati bi u pravilu trebali skrbiti o svim radnicima, u svim oblicima njihovog zapošljavanja. Na žalost, temeljem naših izviješća iz svih zemalja regije, sindikati pokazuju mali ili nikakvi interes i odgovornost za sindikalno organiziranje i zastupanje interesa radnika u neformalnoj ekonomiji, s različitim obrazloženjima: od toga da nemaju za to sredstava, do toga da takvi radnici sami nemaju interesa za učlanjivanje, a niti imaju novaca za plaćanje članarine.

Polazeći od svega navedenoga, sudionice Četvrte međunarodne ženske škole u Rovinju 2003. godine,

zahtijevaju
1. Od svojih sindikata

  • da ne zaborave da je povijest sindikalnog pokreta povijest nezaštićenih radnika koji su se udruživali kako bi se izborili za svoja prava pred poslodavcima i vladama; da primijene temeljno načelo solidarnosti i spoznaju da štiteći i legalizirajući prava radnika na crno štite dosegnutu razinu prava svojih formalno zaposlenih članova; da spoznaju aktivni radni ugovor i redovito plaćanje članarine ne mogu biti jedini kriteriji za sindikalno učlanjivanje;
  • da uvedu potrebne izmjene u svoje statute, interne strukture i organizacijske oblike kako bi mogli sindikalnog organizirati i radnike na atipičnim radnim mjestima i u neformalnoj ekonomiji; da se prilagode potrebi sindikalnog organiziranja i djelovanja na razini lokalnih zajednica;
  • da donesu i usvoje politiku učlanjivanja najnezaštićenijih radnika, osobito žena i manjina, te da izrade strateške i akcijske planova njihova učlanjivanja i zastupanja;
  • da uvedu programe osvješćivanja o naravi neformalnog i nezaštićenog rada  za svoje članove i javnost;
  • da pokrenu informativne i obrazovne kampanje za neregistrirane radnike, koje će uključiti i temeljne konvencije Međunarodne organizacije rada;
  • da uvedu posebne usluge, kontakt telefone, pravne savjete i druge savjetodavne i zaštitne programe za takve radnike (programi samozapošljavanja, centri za pronalaženje radnih mjesta, osnivanje kooperativa, dobivanje kredita, organiziranje programa doškolovanja i prekvalifikacije, posredovanje pred lokalnim vladama i upravama itd.);
  • da u kolektivne pregovore, gdje je to moguće, uključe atipične oblike rada i rada na crno, te da svoje kolektivne ugovore prošire i na takve radnike;
  • da ih pozovu na učlanjivanje u sindikate, odnosno pomognu u osnivanju njihovih sindikata ili udruga, te potpomognu i druge oblike njihova udruživanja i snaženja;
  • da uvedu inovativne načine edukacije i mobilizacije radnika u svim oblicima rada i radnih mjesta;
  • da grade koalicije s različitim nevladinim organizacijama koje okupljaju neformalne radnike;
  • da provode istraživanja i anketiranja, te prikupljaju informacije i podatke o neformalnoj ekonomiji, kao i da publiciraju informacije i organiziraju javne skupove, tribine, okrugle stolove, konferencije, kako bi stvarnost takvog nezaštićenog i iskorištavanog rada približili javnosti;
  • da organiziraju, u slučaju potrebe, prosvjedne i druge javne akcije za zaštitu radnika iz neformalne ekonomije.

2. Od poslodavaca i njihovih udruga

  • da stimuliraju zakonito ponašanje poslodavaca i prijavljivanje zaposlenih radnika s punim primanjima, te da sami osude sve poslodavce koji izbjegavaju plaćanje poreza i doprinosa te radnicima daju dio ili cijele plaće “u kovertama”, ispod stola;
  • da potiču zakonito postupanje, kolektivne pregovore, poštovanje zakonskih i dogovorenih obveza prema radnicima; da u potpunosti poštuju međunarodne standarde rada i temeljne konvencije Međunarodne organizacije rada, te promiču vrijednosti dostojanstvenog rada;
  • da poslodavačke udruge, poput sličnih inicijativa u demokratskim zemljama, razviju vlastitu crnu listu poslodavaca koji zapošljavaju radnike na crno ili posluju na druge načine u sferi neformalne ekonomije, jer na taj način krše zakone i štete ugledu moralnih i socijalno odgovornih poslodavaca; odnosno da uvedu redovito javno ocjenjivanje socijalne korporativne odgovornosti poslodavaca u svojim zemljama;
  • da poslodavačke udruge, u partnerstvu sa sindikatima, legitimnim putovima nastoje izboriti donošenje potrebnih mjera za socijalno odgovornu legalizaciju radnog statusa radnika na crno, uključujući preispitivanje poreznih propisa te uvođenje stimulativnih mjera i subvencija;
  • da pokrenu kampanju među svojim članicama za prvenstveno zapošljavanje radnika na neodređeno, na trajne ugovore, umjesto sada dominantnog rada na određeno, kako bi time ostvarili veću lojalnost radnika, produktivnost i profit.

3. Od svojih vlada

  • da najhitnije osnuju posebne nacionalne multidisciplinarne timove, uz sudjelovanje sindikata, koji će sudjelovati u izradi nacionalnih programa i strategija borbe za dostojanstvo rada i radnika u neformalnoj i formalnoj ekonomiji;
  • da pokrenu javne kampanje protiv iskorištavanja radnika i rada na crno, kao i za postizanje javne osviještenosti i pravne pismenosti o pravima takvih radnika;
  • da provedu istraživanja te uvedu nove oblike statističkog praćenja neformalnog rada i ekonomije;
  • da uvedu potrebne zakonske izmjene kako bi se u temeljnim socijalnim pravima (zdravstveno osiguranje, mirovinsko osiguranje, zaštita od nezaposlenosti itd.) legalizirao svaki oblik rada;
  • da reformiraju radna zakonodavstva na način da zakonskom zaštitom i pravima osiguraju ravnopravnost i onih radnike koji rade izvan tradicionalnih oblika ekonomije, te da uključe nove oblike radnih odnosa i atipičnog rada;
  • da svim radnicima, neovisno o dokumentiranosti ili nedokumentiranosti njihova rada, osiguraju temeljna prava iz međunarodnih konvencija MOR-a, a prije svega na sindikalnog organiziranje i kolektivno pregovaranje;
  • da uvedu povoljne i stimulativne porezne uvjete za legalizaciju rada na crno;
  • da uvedu stroge zakonske mjere i novčane kazne za poslodavce koji uporno zadržavaju radnike na crno;
  • da ne kažnjavaju radnike na crno njihovim isključivanjem s liste nezaposlenih ili nekim drugim propisima, jer oni to rade zbog socijalne nužde i bijede;
  • da olakšaju i ubrzaju administrativne procedure za registraciju poslovnih inicijativa i tvrtki;
  • da otvore posebne urede za pomoć u samozapošljavanju, te da facilitiraju i servisiraju zapošljavanje od ideje do realizacije; uključujući i dobivanje poslovnih i drugih kredita, ostvarivanje olakšica, posredovanja pri zadobivanju tržišta i sl.;
  • da obavezno uvedu radne sudove prilagođene promijenjenim oblicima rada i radnog odnosa, uz obvezu da radne sporove rješavaju u rokovima ne duljim od 3 mjeseca;
  • da potiču socijalne partnere, poslodavačke i sindikalne organizacije, da kolektivnim pregovorima i dogovorima, što kvalitetnije urede odnose i definiraju prava na tržištu rada na načelima ravnopravnosti, partnerstva i socijalne ravnoteže.

U Rovinju, 4. listopada 2003.

anketa

U pripremi je Zakon o plaćama državnih službenika i namještenika. Od Zakona očekujem…

Rezultati

Loading ... Loading ...

Administratio Publica
Hrvatska i komparativna javna uprava
Site logo Institut za javnu upravu