“Bio sam na prosvjedu protiv Vlade. Jesam li normalan?”

DVOJBE JEDNOG PROSVJEDNIKA

“Bio sam na prosvjedu protiv Vlade. Jesam li normalan?”

prosvjedi_cvjetni040311_det

U petak sam bio na Cvjetnom trgu. Među prosvjednicima. Slušao sam što govore protiv Vlade, komunizma, kapitalizma, Europske unije, Jadranke Kosor. Smijao se više ili manje politički nekorektnim skandiranjima.
Jesam li i ja prosvjedovao? Valjda jesam jer sam bio tamo, premda nakon uvodnog zagrijavanja nisam otišao ni pred čiji stan – dužnosnički, stranački ili medijski i stanaru poručio da se baci kroz prozor ili napusti stan. Čak sam zaradio i novčanicu od 250 kuna koju ću teško unovčiti, ali me nasmijala.
Znači, prosvjedovao sam.

250hebranga_malaU čije sam ime tamo bio? Valjda u svoje, građansko ime. No, bio sam i u društvu sindikalki i sindikalaca, jer radim u sindikatu. Međutim, mene tamo moj sindikat i sindikalna središnjica nije poslala, ali da jest nisam siguran bih li došao, jer ne volim kad me netko tjera na ulicu jer smatra da je vrijeme za to. Bila to sindikalna horizontala ili vertikala, braniteljska ili stranačka opcija.
Koji me vrag onda tamo natjerao? Znatiželja, nezadovoljstvo, zabrinutost, to što radim u sindikatu, što sam roditelj, jer mi je dosta politike, Vlade i straha od budućnosti?
Možda sve od nabrojanog pomalo. Možda želja da osjetim bilo prosvjednika. Vidim kakvi su to ljudi koji viču i negoduju protiv Vlade, politike, organizacija i unija.
I vidio sam obične ljude, koje svaki dan susrećem na ulici, u tramvaju, dućanu, shoping centru, kinu, na koncertu, u šetnji parkom. Ljude poput mene, ali i neke s kojima se vjerojatno nikad ne bih družio u običnim okolnostima.
Osjetio sam njihovu energiju, duh otpora krizi morala i praznim političkim parolama.
Osjetio sam opću zasićenost politikom koja je sama sebi svrhom, zasićenost političkim likovima kojima svi znamo imena i prezimena, adrese na kojima stanuju, a oni to ni po čemu ne zaslužuju.
Osjetio sam povezanost s ljudima koji žele sami utjecati na svoju budućnost, koji ne žele da političari donose odluke u njihovo ime i svoj politički i građanski aktivizam ne pristaju svesti samo na glasovanje koje im se nudi na nekim novim izborima.
Oni (i ja) ne žele samo “birati”, već i mijenjati, stvarati. Ne znaju doduše kako, ali ne znam ni ja.
I zato možda opet dođem na Cvjetni.
Zato što sam građanin. Zato što sam slobodan. Zato što sam zabrinut i nezadovoljan.
Meni sasvim dovoljno. Siniša Kuhar