DRŽAVNI I JAVNI SLUŽBENICI ZAMIJENJENI ZA OBEĆANJA, DOK OSNOVICA TIHO PUNI DŽEPOVE DUŽNOSNIKA
Ishod aktualnih pregovora u državnoj službi otvara ozbiljno pitanje koje nadilazi visinu osnovice i pojedina materijalna prava zaposlenih. Riječ je o povjerenju u socijalni dijalog i o tome tko u tim pregovorima doista dobiva, a tko dugoročno gubi.
Dva sindikata u državnoj službi, dominantno prisutna u policiji, prihvatila su model rasta osnovice od 1 + 1 + 1 posto te odustala od zahtjeva za uvođenje dodatka za topli obrok.
Predsjednik jednog od tih sindikata u javnom je prostoru izravno upitan:
„Jesu li vam nešto obećali?“
Njegov odgovor bio je kratak i jasan: „Jesu.“
To otvara ključno pitanje: što je točno obećano i po kojoj cijeni.
Otkako su plaće i dio materijalnih prava dužnosnika izravno vezani uz osnovicu i kretanja plaća državnih službenika i namještenika, svako povećanje osnovice proizvodi nesrazmjeran učinak, simboličan za većinu zaposlenih i automatski znatan za one koji odlučuju. Dok se službenicima poručuje da je 1 + 1 + 1 posto maksimum mogućeg, isti model bez ikakvih dodatnih pregovora osigurava višestruko veći apsolutni rast primanja dužnosnicima.
U tom kontekstu legitimno je i nužno postaviti pitanje jesu li materijalni zahtjevi zaposlenih u ovim pregovorima zamijenjeni institucionalnim obećanjima koja se ne odnose na poboljšanje položaja svih zaposlenih, već na jačanje položaja pojedinih sindikata i ograničavanje djelovanja drugih.
Upravo taj nesrazmjer jasno je vidljiv u nastavku.
UČINAK RASTA OSNOVICE-PRIMJER
Najniže plaćeni službenici i službenici sa srednjom stručnom spremom, očekivanim povećanjem osnovice od tri posto ostvaruju ukupno povećanje od 28 do 30 eura.
Viša stručna i rukovodeća radna mjesta ostvaruju povećanje 80 i više eura.
Najviši dužnosnici i ravnatelji s istim povećanjem osnovice ostvaruju rast primanja i preko stotinu eura.
Ako se uz ovakav ishod pregovora istodobno u javnosti govori o „nečemu što je obećano“, tada je opravdano postaviti pitanje odnosi li se to obećanje na interese državnih i javnih službenika ili na institucionalne ustupke koji dugoročno slabe pregovaračku snagu svih zaposlenih.
Naime, isti sindikati su neposredno prije dogovora o osnovici za 2026. godinu, Vladi Republike Hrvatske upućivali zahtjeve kojima, pozivajući se na konvencije Međunarodne organizacije rada, traže dodatno jačanje njihovih ovlasti i sudjelovanje u odlučivanju o radnim uvjetima u svim državnim tijelima, iako većinski djeluju u ograničenom broju tijela, prvenstveno u policiji. Dakle, na štetu sindikata i njihovih članova koji većinski djeluju u svim ostalim državnim tijelima. Vlada i reprezentativni sindikati su još 6. svibnja 2022. potpisivanjem Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike institucionalizirali odredbe koje protivno konvencijama Međunarodne organizacije rada proizvode diskriminatorne učinke prema svim ostalim sindikatima u državnoj službi unatoč njihovoj brojnosti u pojedinom tijelu, i to unatoč višekratnim zahtjevima i preporukama za njihovo uklanjanje te se već godinama tolerira praksa kojom se sindikatima koji nisu potpisnici kolektivnih ugovora otežava ili uskraćuje pravo na informiranje, edukaciju i sindikalno djelovanje.
Hoće li Vlada po tom pitanju uskladiti Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike s TKU za javne službe, odnosno s međunarodnim konvencijama ili je drugačije obećala sindikatima potpisnicima u državnoj službi, ostaje da vidimo u narednim mjesecima.
Socijalni dijalog ne može se graditi na prešutnim obećanjima, selektivnim ustupcima i zamjeni prava prividom stabilnosti. Dugoročna cijena ovakvog pristupa neće se mjeriti postotcima osnovice, nego monopoliziranjem sindikalnog djelovanja i slabljenjem položaja državnih i javnih službenika u svim budućim pregovorima.
