Dva pogleda na izmjene ZOR-a

binocular_zor_final

Pitali smo asistenta na Pravnom fakultetu i čovjeka koji je tijekom zajedničkog sastanka sindikata javnih i državnih službi s Vladom, na kojem su sindikati trebali biti informirani o predloženim izmjenama Zakona o radu (do čega nije došlo zbog inzistiranja sdlsn_www220predsjednika Hrvatskog liječničkog sindikata, dr. Ivice Babića, na jasnom određenju radi li se o sastanku ili pregovorima), sjedio na strani poslodavca kao stručnjak, mr. sc. Viktora Gotovca i predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimira Severa što misle o izmjenama ZOR-a koje je predložila Vlada Jadranke Kosor, referendumu i izlasku iz pat pozicije u kojoj se nalaze Vlada i sindikati. Pročitajte što su nam odgovorili na ista pitanja…

Što konkretno sadrži Vladin prijedlog izmjena Zakona o radu i zbog čega su izmjene predložene?

zor_gotovacPredloženim izmjenama i dopunama Zakona o radu predviđaju se tri sadržajne promjene. Prvo, na drugačiji se način uređuje pitanje produžene primjene pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima, nakon što istekne rok na koji je kolektivni ugovor sklopljen, ako je on sklopljen na određeno vrijeme. Naime, do sada je bilo moguće da se odredbe takvog kolektivnog ugovora sklopljenog na određeno vrijeme, sve one odredbe koje izravno uređuju prava radnika u pogledu sklapanja, sadržaja i prestanka radnog odnosa, uključujući plaću, godišnje odmore, radno vrijeme i druga materijalna prava, nastave primjenjivati i nakon isteka roka. U tom smislu, logika predloženog je bila da se to ograniči, odnosno da se pravno skrati vrijeme i te faktične primjene sadržaja kolektivnog ugovora, naprosto zato što je kolektivni ugovor na određeno vrijeme pa je na svaki način besmisleno da se takvom pravnom izvoru pridaje neograničena primjena.
Drugo je uvođenje mogućnosti otkazivanja kolektivnih ugovora na određeno vrijeme, koje do sada nije bilo moguće otkazati osim ukoliko bi tako bilo ugovoreno. Time bi se sada svi kolektivni ugovori uvijek mogli otkazati, dakle i oni kod kojih sada mogućnost otkazivanje nije bila ugovorena.
Treće područje tiče se odredbe koja je ušla u aktualni Zakon o radu, koja se primjenjuje od ove godine. Ona kaže da se osobama kod kojih postoji profesionalna nesposobnost za rad te osobama kod kojih postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti ugovor o radu može otkazati samo ako se dobije suglasnost radničkog vijeća, podredno sindikalnog povjerenika. Ako se suglasnost ne bi dobila, tada bi trebalo ići na sud i tužiti ili radničko vijeće ili sindikalnog povjerenika kako bi sud donio odluku kojom će nadomjestiti tu suglasnost. No ako nema ni radničkog vijeća ni sindikalnog povjerenika, dikcija Zakona upućuje da se i dalje treba tužiti, a kako se nema koga tužiti, praktički je onemogućeno davanje otkaza tim osobama.
No, u svemu je stvarno najvažnije nastojanje da se ograniči produžena primjena pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima, nakon što istekne rok na koji je kolektivni ugovor sklopljen.

zor_severPrije odgovora na pitanje nužno je naglasiti kako su Vlada RH, HUP i sindikalne središnjice prije gotovo dvije godine dogovorili da će izmjene Zakona o radu ići u dvije faze. Prva faza odnosila se isključivo na usklađivanje Zakona o radu sa europskom pravnom stečevinom kao jednog od preduvjeta za zatvaranje pregovaračkog poglavlja19. sa EU. Druga faza trebala je početi nakon toga i prema dogovoru odnosila bi se na interesna pitanja poslodavaca i sindikata pri čemu bi se mijenjali oni dijelovi Zakona oko kojih se između HUP-a i sindikalnih središnjica postigne dogovor. Za te izmjene Vlada RH nije delegirala niti jedan prijedlog. Onda se nenadano “ispod žita” provukla informacija kako je u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva na izradi prijedlog izmjena Zakona koji predlaže sama Vlada RH. Jasno je kako je Vlada RH predložila izmjene Zakona o radu zbog svojeg neuspjeha u pregovorima sa sindikatima državnih i javnih službi, kao i neuspješnog pritiska na sindikate koji djeluju u tvrtkama u pretežito državnom vlasništvu, a vezano uz vladino traženje da u 2010. godini odustanu od regresa, božićnica i darova za djecu. Time je Vlada RH svoj problem kao poslodavca i nadziratelja poslovanja državnih tvrtki, kroz izmjene Zakona o radu nametnula kao nacionalni problem. Odnosno nacionalni je interes podredila svom interesu poslodavca. Neuspjeh u pregovaranju pokušava riješiti snagom “sile” kroz većinu u Hrvatskom saboru. U Zakonu o radu željela je mijenjati tri članka. Članak 79. koji regulira pitanje otkazivanja ugovora o radu radniku u slučaju profesionalne nesposobnosti za rad ili neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti u kojem zapravo unosi samo stilske, kozmetičke promjene u stavku 3. pa to ni nije izazvalo sindikate na reakciju i nije povezano sa problemima Vlade RH kao poslodavca. Gotovo da služi samo kao “dimna zavjesa” za izmjene druga dva članka, članka 262. koji regulira produženu primjenu pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima i članka 263. koji regulira otkazivanje kolektivnog ugovora. Vlada želi čl. 262. ZOR-a izmijeniti na način da ako strane u kolektivnom ugovoru ugovore produženu primjenu pravnih pravila, to može trajati do sklapanja novog kolektivnog ugovora, ali ne dulje od 6 mjeseci. Do sada je stajalo ako strane kolektivnog ugovora nisu ugovorile drukčije, onda produljena primjena pravnih pravila kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu može trajati sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora. Time Vlada RH ograničava potpisnicima kolektivnog ugovora slobodu ugovaranja produljene primjene pravnih pravila, dakle roka valjanosti kolektivnog ugovora, nakon njegovog isteka, sa razdoblja koliko god žele ili neograničeno do sklapanja novog kolektivnog ugovora, na maksimalno šest mjeseci, čak i ako se u tom vremenu ne dogovori i sklopi novi kolektivni ugovor. Nakon proteka toga roka poslodavcu prestaju obveze po do tada važećem kolektivnom ugovoru i obvezujuće mu ostaju još samo zakonske odredbe. Kako u takvom slučaju ugovaranja vremena važenja produžene primjene pravnih pravila kolektivnog ugovora ne bi došlo do primjene po radnika najpovoljnijeg prava, u prijedlog Zakona jednostavno je uglavljeno kako se ta odredba čl. 7. ZOR-a u ovom slučaju neće primjenjivati. Dakle jasno se Zakonom želi ograničiti primjena po radnika najpovoljnijeg prava. Stupanjem na snagu tog izmijenjenog Zakona o radu prestala bi i produžena primjena pravnih pravila kolektivnog ugovora koja su se produženo primjenjivala do dana njegova stupanja na snagu, osim za one kolektivne ugovore koji imaju ugovorenu tu produženu primjenu pravnih pravila koja će se primjenjivati do ugovorenog dana produžene primjene, ali najduže 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona. Izmjenom čl. 263 Vlada RH želi otvoriti mogućnost otkazivanja onih kolektivnih ugovora koji nemaju ugovorenu mogućnost ranijeg otkazivanja. Dakle, ako ta mogućnost i taj rok nisu ugovoreni kolektivnim ugovorom, onda se takvi ugovori ipak mogu otkazati, a otkazni rok iznosi jedan mjesec.

Znače li ove izmjene ukidanje svih postojećih kolektivnih ugovora, odnosno trebaju li se sindikati i radnici bojati za postojeće i buduće kolektivne ugovore?

zor_gotovacU pogledu prvog pitanja odgovor je negativan, a u pogledu drugog dijela pitanja mislim da nema mjesta za strah.
Dakle, ovim izmjenama nije cilj dokidanje kolektivnih ugovora ili prakse kolektivnog pregovaranja, već prije želja da se pravno i logično uskladi: da se kolektivni ugovori sklopljeni na određeno vrijeme više ne primjenjuju do u nedogled ili do daljnjeg, jer to niti nije bio smisao njihova sklapanja na određeno i za određeno vrijeme. U tom pogledu činjenica da kolektivni ugovor kojem je rok za koji je sklopljen isteka, i koji ionako više ne postoje, stvara po sili zakona učinke produžena primjena prava predstavlja nelogičnost koju treba dokinuti ili ograničiti, a ne da bi dokidanje toga bilo nelogično i protusindikalno. U istom smislu to učiniti nikako ne može predstavljati ukidanje kolektivnog ugovora, kada u trenutku produžene primjene kolektivnog ugovora, kao pravnog izvora de iure više i nema. Možda je ponešto drugačije u pogledu mogućnosti da se kolektivni ugovori otkazuju kada su sklopljeni na određeno vrijeme, a ta mogućnost nije ugovorena. Naime, ta zakonodavna intervencija ide protiv ideje da određeno vrijeme trajanja kolektivnog ugovora, ako je to volja ugovornih strana, predstavlja osnovu očekivanja tih strana, dakle da oni baš žela da u tom razdoblju taj izvor tako uređuje neka pitanja. Tu, ako se stranke nisu dogovorile da postoji mogućnost otkazivanja, a mogle su, tada nema potrebe da zakonom to omogućavamo. Ovo je posebno problematično za one ugovore koji su sada na snazi, kod kojih tako nije bilo ugovoreno te bi se zakonom mijenjala volja ugovornih strana, dok bi to manje bilo problem za kolektivne ugovore koji bi se pro futuro sklapali. Ipak, ne smatram kako bi to bilo protuustavno, ili protiv ugovornih obveza iz konvencija Međunarodne organizacije rada, ali predstavlja nelogičnost kod ugovaranja na određeno vrijeme, razvidnu u s obzirom na simetriju postojećeg uređenja s onim otkazivanja individualnog ugovora o radu na određeno vrijeme.
Ipak, valja navesti još nešto. Ono što je bilo predviđeno mijenjati ovim izmjenama i dopunama možda treba sagledati i kao nešto što je poticajno za sindikate i njihovo djelovanje. Naime, produžena primjena pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima, nakon što istekne rok na koji je kolektivni ugovor sklopljen, potiče pasivizaciju sindikata, zadovoljstvo postignutim, pogotovo u vrijeme krize, a mislim da ta pasivnost i nečinjenje nije nešto što će zadovoljiti sindikalno članstvo pa je možda moguće sadašnje rješenje cijeniti i nesindikalnim. Na sličan način nesindikalna jest i odredba o otkazivanju osobama kod kojih postoji profesionalna nesposobnost za rad te osobama kod kojih postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, naime ako se njihov ugovor o radu ne može otkazati ako kod poslodavca ne postoji radničko vijeće ili sindikalni povjerenik, a to se iz sadašnje dikcije može iščitati, tada to može djelovati i kao signal da radnici pozdravljaju nepostojanje radničkog vijeća ili sindikalnog povjerenika kod njih, jer će smatrati da će barem neki tada biti zaštićeni od otkaza!

zor_severTe izmjene ne znače automatsko ukidanje postojećih kolektivnih ugovora, ali svakako jesu razlog za uzbunu na sindikalnoj strani. Kad bi Republika Hrvatska bila dovoljno uljuđena zemlja u kojoj je kolektivno pregovaranje uobičajeni postupak ugovaranja radničkih prava, vjerojatno ni sindikati ne bi morali ovako reagirati. No, prema iskustvu koje imamo još od bivše SDP-ove koalicijske vlade pri čemu su se kolektivni ugovori otkazivali mimo ugovorenih rokova, a neka se ugovorena materijalna prava radnicima nisu isplaćivala te su se radnici za svoja prava izborili na sudovima i pri čemu ova vlada želi izmijeniti Zakon o radu kako joj ne bi bio zapreka da učini isto, jasno je da sindikati moraju reagirati. Ali, kako ne bi bilo zabune, najavljene bi izmjene jednako jako udarile i na privatni sektor, gdje se u pravilu teško organiziraju sindikati i još teže kolektivno pregovara pa bi to olakšalo i otkazivanje sklopljenih kolektivnih ugovora, a zbog ograničenog vremena trajanja produžene primjene pravnih pravila, omogućilo poslodavcima da kombiniranom primjenom jednog i drugog, uz odugovlačenje u novim pregovorima, donose pravilnike o radu (koji su jednostrani akt poslodavca). U pravilniku o radu poslodavac je dužan poštivati samo zakonske odredbe, a sve drugo ovisi o njegovoj dobroj volji. To znači kako ni božićnica, ni regres, ni dar za djecu, ni jubilarna nagrada, ni dodatak po godini staža, ni plaćeni prijevoz na posao i s posla, ni razni drugi dodaci u pravilniku o radu ne moraju biti sadržani kao radnikovo pravo jednako kao ni povećani broj dana godišnjeg odmora iznad zakonskog minimuma i još puno toga.
Te bi izmjene u cjelini gledano sigurno bile korak nazad u kolektivnom pregovaranju.

Koja su još rješenja bila “na stolu” do trenutka prekida razgovora između Vlade i sindikalnih središnjica?

zor_gotovacU postupku “pregovaranja” i “dogovaranja”, koji je prethodio ovom zakonskom prijedlogu, nisam sudjelovao, tako da ne znam jesu li i u kojem smjeru alternative promišljane.

zor_severNa stolu zapravo nije bilo nikakvih rješenja. I postojeći prijedlog izmjena Zakona o radu sindikati su “skinuli” sa web stranice Vlade RH. Nikad ga službeno nisu primili. Održan je tek jedan sastanak na kojem su strane obrazložile svoje stavove, sindikati su potaknuli nužnost ukidanja pravilnika o radu (jer ih više nema ni EU) i bilo je tek dogovoreno da na sljedeći sastanak svaka od strana dođe sa svojim konkretnim promišljanjima i prijedlozima. Zbog poznatih okolnosti nije došlo do tog “sljedećeg sastanka”, odnosno do početka pravih pregovora.

Je li izuzetan odziv građana na potpisivanje zahtjeva za raspisivanje referenduma plod dobro vođene sindikalne kampanje ili manipulacija (ne)raspoloženjem građana uzrokovanim gospodarskom krizom i teškim životnim uvjetima? Jesu li građani znali što potpisuju?

zor_gotovacMislim da bi bilo neuljudno dovoditi u pitanje svijest i zdravu pamet odraslih osoba koje nešto potpisuju, ili barem najvećeg dijela njih. Ako to činimo tada možemo osporavati i manipulirati svakim podatkom i činjenicom, zar ne? To je i nepotrebno jer vjerojatno su svi oni znali što žele, i za što potpisuju, jer inače tone bi činilo. Ali, kao što nema mjesta dovoditi u pitanje razloge zbog čega se peticija potpisivala, tako ne valja tumačiti niti da su potpisnici ovime posebno legitimirali sindikate u njihovom djelovanju ili aktivnostima, osim ove konkretne. Dakle, građani su se opredijelili u pogledu prijedloga izmjena i dopuna Zakona o radu, eventualno su tu plebiscitarno izražavali i neke svoje stavove i nezadovoljstva aktualnom situacijom u Hrvatskoj, ali svakako nisu potpisivali bezrezervnu i bjanko podršku sindikatima. Dakle, to što su građani potpisali jest velika odgovornost sindikatima da stavove građana pravilno interpretiraju i za njih se bore.

zor_severU odgovoru treba krenuti od zadnjeg dijela pitanja. Naravno kako su građani znali što potpisuju. Pitanje je jasno, sindikati su javno u više navrata obrazlagali razloge prikupljanja potpisa, materijali su upućeni među radnike, a osim toga, na svakom je potpisnom mjestu bilo na plakatima jasno napisano pitanje, jednako kao i na potpisnim listama. Uz to su aktivisti na svim potpisnim mjestima spremno i argumentima objašnjavali svima zainteresiranim što ih to sindikati pozivaju potpisati.
Sami su se predstavnici Vlade RH još dublje zakopavali objašnjavajući kako građani ne znaju što potpisuju te kako je razlog njihovog potpisivanja zapravo nezadovoljstvo vlašću te gospodarskim i socijalnim stanjem. Time su izravno priznali kako itekako postoje razlozi za nezadovoljstvo građana, što su u raznim drugim prigodama nijekali. To nezadovoljstvo bilo je građanima dodatni motiv za potpisivanje, ali nikako razlog. Potpisivanje su građani razumjeli i kao konkretno izražavanje nezadovoljstva vlašću suprotstavljajući joj se kroz odbacivanje jednog po radnike nepovoljnog vladinog prijedloga. Sindikalna kampanja za ovu je akciju dobro vođena, njen je naboj rastao iz dana u dan, a zajedništvo sindikalnih središnjica davalo je građanima ne samo dodatni podstrek nego i budilo uspavanu vjeru u sindikate, a time i povećavala mogućnost uspjeha same akcije. Da nije na žalost bilo kratkoće vremena puno se toga moglo još bolje odraditi, a nedostatak aktivista i otpori kod nekih lokalnih vlasti onemogućili su otvaranje potpisnih mjesta svugdje gdje se trebalo i gdje su sindikati željeli. Da se i u tome uspjelo potpisa bi bilo i puno više.

Ukoliko se raspiše referendum o izmjenama Zakona o radu, njegov eventualni pozitivan ishod po sindikate značio bi zadržavanje postojećeg stanja glede produžene primjene kolektivnih ugovora. Jeste li referendum i zadržavanje “status quoa” koji implicira doživjeli kao konačni cilj ili sredstvo za postizanje boljeg rješenja kojim bi se kolektivni pregovori intenzivirali, a kolektivni ugovori inaugurirali kao model reguliranja prava iz radnog odnosa koji osigurava optimalnu razinu socijalnog dijaloga i radničke participacije i jača društvenu koheziju?

zor_gotovacReferendum bi bio najdemokratskije sredstvo ispitivanja volje političkog populusa u pogledu predloženog. Mislim da to nije i ne može biti cilj, već samo sredstvo da se dođe do toga da dobra i odgovorna vlast sasluša ono što je stvar onih u ime kojih oni vode državu. U tom pogledu bi ovaj demokratski institut svakako pridonio tome da se definira u kojem smjeru treba razvijati radno zakonodavstvo, prema stavu građana, ali i uvažavajući znanje i stavove stručnih foruma.

zor_severSvakako nam je prvi cilj pri početku prikupljanja potpisa bio zaštititi postojeće odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila i otkazivanju kolektivnih ugovora. No cijelo smo vrijeme pred očima imali širi kontekst Zakona o radu, a posebno svega što regulira kolektivno pregovaranje. Važno nam je stvoriti uvjete neometanog učlanjivanja u sindikate te ukinuti pravilnike o radu i nadomjestiti ih kolektivnim ugovorima. Svjesni smo, pogotovo poučeni dosadašnjim iskustvima, kako trebamo stvarati uvjete dobrog i redovitog kolektivnog pregovaranja u privatnom sektoru kao i nužnosti da se u svim sektorima kolektivno pregovara otvoreno, s povjerenjem i uvažavanjem sindikata i na kraju, poštiva potpisano. Želimo stvoriti zakonske preduvjete, unutar zajamčene slobode kolektivnog pregovaranja, za ugovaranje radničkih prava iz radnog odnosa upravo kroz kolektivne ugovore. Baš kako je to običaj u EU.
Broj prikupljenih potpisa i tako široko izražena potpora građana daju nam za pravo tražiti od Vlade RH puno više nego li je sadržano u referendumskom pitanju. To uz još neke izmjene Zakona o radu znači i temeljito mijenjanje poimanja socijalnog partnerstva i na tome jačanje socijalnog dijaloga kao temelja funkcioniranja i društvenog uređenja zemlje.

Što je, po Vašem mišljenju, pravi izlaz iz ove pat pozicije?

zor_gotovacRješenje jest odgovornost i odlučnost. To uvijek, a posebno u situaciji u kojoj rješenja nisu jednostavna, o odluke mogu imati bolne posljedice. Bez mnogo kalkulacija, ali s mnogo uma i razumijevanja, treba mijenjati stanje u kojem živimo. I u tome na taj način trebaju djelovati svi: i politička vlast, poslodavci i gospodarstvo, kao i radnici i sindikati koji ih predstavljaju. Trebamo željeti bolje i tako djelovati, i tone kratkoročno, već imajući dugoročne ciljeve na umu. Kratkotrajne mjere, providne ustupke i demagoško samozavaravanje treba zamijeniti rad i djelovanje kojim će se ova država izvući iz krize, a građani živjeti dostojanstveno, prema najboljim mogućnostima koje mogu imati. U cilju ostvarivanja upravo toga valja jasno stručno i demokratski promisliti strategiju te budućnosti i načine kako to postići. Tu, kada se radi o radnopravnoj ili socijalnopravnoj problematici, najbolje odluke treba donijeti uvažavajući stručne istine i zakonitosti, ali i očito velik značaj koji javnost pridaje institucijama i pravima koja socijalna država ima jamčiti svom građanstvu.

zor_severVlada se ni jednom riječju nije očitovala na sindikalnu ponudu vezano uz mogućnost da, obzirom na broj prikupljenih potpisa, javnom izjavom i sporazumom sa sindikatima povuče prijedlog Zakona iz procedure i obveže se ne mijenjati sporne članke, ali i obvezu dogovora oko, primjerice, ukidanja pravilnika o radu i ne mijenjanja Zakona o radu bez dogovora sa sindikatima.
Sindikati su prikupljene potpise predali u Sabor čime su stvoreni uvjeti za sve provjere i pripremne radnje za referendum. Tako tu više nema pat pozicije. Sindikati se moraju aktivno pripremiti za moguće opcije vezane uz provođenje referenduma, ali i za kampanju kojom će građane motivirati za izlazak i potporu sindikalnom stavu. Usporedno trebaju zbiti redove vezano uz najavljene promjene u mirovinskom sustavu kao i za otvaranje interesnih pitanja vezanih uz izmjene Zakona o radu. To postignuto jedinstvo među sindikatima i središnjicama treba ne samo očuvati, nego i jačati i to ne samo zbog članstva nego i građana Republike Hrvatske. Pri tome se ne smije zaboraviti kako su na 2. Svesindikalnom saboru donesene i određene odluke i deklaracije koje središnjice i u njih udruženi sindikati trebaju provesti i oživotvoriti.
Razgovarao: Siniša Kuhar