Majnarić: MORH-u i OS RH prijeti manjak stručnjaka

Majnarić: MORH-u i OS RH prijeti manjak stručnjaka

(Obrana i sigurnost, 31. listopada 2018.) Prije 10-ak dana u centru Zagreba prosvjedovalo se protiv Vladine mirovinske reforme kojom se, s jedne strane, prisiljavaju zaposlenici na rad do 67. godine života, a s druge strane – ne garantira ikakvo povećanje mirovina koje bi omogućilo umirovljenicima dostojan život. Na prosvjedu su u velikom broju bili i sindikalisti iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika (SDLSN), čiji jedan od odbora zastupa i državne službenike i namještenike u Ministarstvu obrane. No tu kategoriju zaposlenika manje muče posljedice mirovinske reforme, a puno više – posljedice novog Zakona o braniteljima, zbog kojeg bi se MORH i OS RH vrlo brzo mogli suočiti s manjkom kvalitetnog stručnog kadra. O tome se porazgovarali s Vjekoslavom Majnarićem, dopredsjednikom Odbora MORH-a u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika.

Bilo je spomena da bi se negdje s Novom godinom mogao očekivati veliki val umirovljenja u obrani. O čemu se tu radi?

Da, da. Zakonski, djelatne vojne osobe odlaze po posebnim uvjetima – Zakon o umirovljenju djelatnih vojnih osoba – zbog posebnih dužnosti. S obzirom da civilni sektor, odnosno civilna sastavnica Oružanih snaga, čine ljudi uglavnom iz 1991. (znači, uglavnom s početka rata, i da su u prosječnoj dobi 55, 60 godina) – novi Zakon o braniteljima im sad omogućava odlazak u punu starosnu mirovinu prema broju dana u borbenom sektoru. Tako da s obzirom na niska primanja, jedan dio vidi sebe u ovom vidu mirovine. Osim toga, postoji i odluka Vlade da se ne primaju namještenici, odnosno službenici u Oružane snage, tj. u sva državna tijela, između ostalog i u Oružane snage. Ta odluka je na snazi već dosta dugo, desetak godina mislim. Tako da je i taj problem sad izražen jer, naprosto, nedostaje radne snage. Mi sada imamo problem – ne mi nego, naravno, Oružane snage – što se dosta i skriva… Predsjednica Republike je potpisala odluku o broju od 1.500 državnih službenika i namještenika, koji bi trebali egzistirati u Oružanim snagama. Međutim, s obzirom da sad jedan dio, 2019. i 2020. godine, će otići u mirovinu, dovodi se u pitanje uopće ukupan taj broj i, s obzirom na izvršenje zadaća… Jer mi sad imamo, odlukom novog ministra o povratku u vojarne – izraženu potrebu za poslovima opskrbe, obnove. E sad se postavlja pitanje nedostatka radne snage. Znači, Ministarstvo obrane će morati uzimati podizvođače ili vanjske firme – što, naravno, puno košta. Osim toga, ima i pojava svjesnog odlaska ljudi, s obzirom na izuzetno niska primanja – da nam ljudi odlaze dijelom i u strane zemlje.

Kad kažete “radna snaga”, kakvi su to profili ljudi?

Mi sad što imamo – odnosno, što je ostalo u Oružanim snagama – onda govorimo o namještenicima. 

Namještenici su negdje 80 posto sastavnica. Prema Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, to je pomoćno-tehničko osoblje. U to se podrazumijevaju sva obrtnička zanimanja – znači, od vodoinstalatera, elektroinstalatera, keramičara, zidara, tesara… E, sad – što se događa? Zadnjih godina sve više ljudi odlazi, mladi se ne javljaju – odnosno postoji zabrana prijma – tako da je kronični nedostatak. S druge strane, ovdje imamo i jedan tehnički dio kadra koji je radio na održavanju recimo radio-sustava, radio-veza, radio-uređaja, koji su još uvijek u Oružanim snagama – gdje smo, ako se sjećate, govorili o vojnim specijalistima i o načinu na koji se sad internim oglasom ljudi trebaju prevoditi… I ono što smo mi, kao Sindikat, uvijek isticali, to je bila tu – ta mentorska uloga. Znači, da ti ljudi budu kao mentori mladim nekakvim snagama koje će dolaziti s tržišta rada. Jer, jedan stručnjak za održavanje npr. raketne tehnike, elektronike na novim sredstvima – njih je jako malo i trebaju godine da se ti ljudi obuče u sustavu.

Mislimo da u onom dijelu prijma u vojne specijaliste – da ih se još moglo prevesti, čak i bez internog oglasa… Postoji i ovlast ministra obrane – da se to, prema potrebama Oružanih snaga, riješi. Mi, kao Sindikat, smo nastojali uvijek konstruktivno sudjelovat u procesu, i davali smo svoje prijedloge.

Nažalost, malo je toga prošlo.

S obzirom na profile, čini se da će posebno biti pogođeni remontni zavodi i slične takve cjeline?

Kolega je sindikalac u Remontnom zavodu, i mi dobro surađujemo. Njima je sad trenutno upražnjeno, koliko je zadnji podatak, nekakvih 13 mjesta visoke stručne spreme. Znači, od diplomiranih inženjera elektrotehnike, strojarstva… Ali, to je onaj kronični problem. Tko će vam doći raditi u vojsku za 5 i pol tisuća kuna? I inače su ti ljudi deficitarni na tržištu rada, a poglavito ovdje, u državnoj upravi – gdje su plaće limitirane Zakonom o državnim službenicima i pripadajućim kolektivnim ugovorima. Tako da je taj problem izražen i on će trajati dokle god to netko ne presiječe, u smislu ili dodatne edukacije ili prijma. Ali je to sve vezano – vi ne možete u Oružane snage primiti nekoga s ulice, naročito ne za ove specifične stvari. Tako da se sada sve svodi na to da ide dok traje. Bojimo se da će taj generacijski jaz naprosto pregaziti ljude i da će u roku od par godina doći do definitivnog kolapsa.

Stalno se govori o godini ljudi, godini vojnika, službenika, namještenika… Da li se u zadnjih godinu ili dvije tu nešto zaista promijenilo na bolje?

Sad je zadnje – odluka ministra o povećanju plaća za nekakvih 10 posto. To je konačno prošlo. S tim što je odluka bila prvotno 10 posto povećanje osobne plaće u upravnom dijelu Ministarstva, i prijedlog je bio – 5 posto za službenike i namještenike u Oružanim snagama. Međutim, na zadnjem sastanku sa sindikatima ipak je prevladalo mišljenje da bude 10 posto i za jedne i za druge – što je, recimo, koliko-toliko nekakvo povećanje. Makar, za niske koeficijente, recimo 0,62, to je nekakvih stotinjak, 120 kuna, a za ove malo veće – negdje u prosjeku 300 do 400 kuna. Pa ipak je to nekakvo povećanje.

To je povećanje nakon dugo vremena?

Da, da, da. Mi smo imali dodatak (svi zaposlenici u Ministarstvu obrane, odnosno u Oružanim snagama, od 1993. godine) od 20 posto na posebne uvjete rada. Taj dodatak je ukinut odlukom bivše ministrice, gospođe Antunović, i nestao je naprosto. Bilo je, kao, dat ćemo vam kroz topli obrok, kroz dopunsko osiguranje – pa će se to vratiti.

Nažalost, nikad se nije vratilo tih 20 posto.

Zakonom o državnim službenicima i odlukom Milanovićeve vlade ukidani su koeficijenti… pa zadnje, 3 posto. Prošle godine su nam vratili 6 posto – tako da oni uvijek ističu da nam nešto daju, jer mi ćemo sad, ako nam vrate razliku koeficijenta, do kraja godine i početkom iduće godine biti na razini plaća od prije 10 godina. To je ta istina. E sad, ovih 10 posto je relativno dobro u odnosu kako je bilo, ali to neće riješiti problem kroničnog nedostatka  namještenika, prvenstveno u Oružanim snagama. S time da prelazak u vojne specijaliste, ili trajno rješenje pitanja civilne sastavnice Oružanih snaga, bi bilo nužno – da se u Zakonu o službi to pitanje riješi na taj način da oni budu polu-vojni u nekom smislu. Gdje osobe neće biti isključivo vezane za civilno zakonodavstvo, jer su ovdje i obaveze i sve ostalo kod civila iste kao i kod djelatnih osoba, a prava i primanja su im drastično manja. Ali to opet zahtijeva jednu raspravu. A, osim toga, trebaju konačno odlučiti što žele sa civilnom sastavnicom u Oružanim snagama. Postoje razni primjeri i u drugim sustavima oružanih snaga gdje je to pitanje bolje riješeno. Ali, kao što je poznato, kod nas zakonska procedura dugo traje – tako da ne vidimo nekog većeg pomaka.

O ovim svim problemima – da li sindikati kontinuirano upozoravaju Ministarstvo na ove probleme? Bi li tu pomogao namjenski vojni sindikat?

Mi imamo taj problem što se djelatne vojne osobe ne smiju sindikalno organizirati. U odnosu na okruženje – mogu se organizirati i u Srbiji, i u Bosni i Hercegovini, i u Sloveniji – kod nas ne. Problem sindikalnog organiziranja, kao i u cijeloj Republici Hrvatskoj, je taj da imate par jakih, reprezentativnih sindikata, i ove male sindikate koje se netko sjeti netko osnovati sa samo deset članova.

Što možete očekivati od takvih, žutih ili režimskih sindikata?! Obično poslodavac koristi takve male sindikate – to vam je poznato iz prakse, da razvodni, da razbije… Tako je i u ovom slučaju, kod nas u Ministarstvu obrane. Naravno, ako vam daje na sastancima s poslodavcem jednaku minutažu – onom sindikatu od 10 ljudi i ovom od 15.000 – onda znate kud to vodi. Mi smo upozoravali na odluke Europskog suda za ljudska prava, što se tiče organiziranja djelatnih vojnih osoba, da se te nepravde isprave – međutim, zadnji ministar je nešto obećavao, a ovaj sad ponovo ne… Tu je opet problem pristupa. Anglosaski modeli, američka vojska, britanska, oni nemaju takav način pristupa, oni to ne podržavaju… Bundeswehr, na primjer, ima… To je već politička odluka. Jak sindikat bi stalnim upozoravanjem mogao generirati upravo te promjene – i inzistirati, jasno, s materijalnim dokazima, koliko je korisno da jedan vojnik bude u sindikatu, organiziran u sindikatu… To je čisto političko pitanje, na garnituri koja je trenutno ili koja će možda doći.

Autor: Igor Tabak