NHS uputio pismo kardinalu Ratzingeru u povodu smrti Svetog Oca

NHS uputio pismo kardinalu Ratzingeru u povodu smrti Svetog Oca

papa(SDLSN, 4. travnja) Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever uputio je dekanu Kardinalskog zbora, kardinalu Josephu Ratzingeru pismno sućuti u povodu preminuća Pape Ivana Pavla II, u kojemu se, između ostaloga, navodi:

Radnici svijeta izgubili  su u ovim trenucima previranja i sve veće liberalizacije tržišta rada, svojeg vjernog zagovornika, koji je uvijek isticao i zauzeto zagovarao povlašteno mjesto čovjeka u procesu rada, prednost čovjeka nad kapitalom i sredstvima za rad. Kako li je snažan i jasan bio glas tog moralnog autoriteta u otporu rastućem materijalizmu u svijetu i poruka velikim lihvarskim, grabežljivim bankama, koje služe interesima kapitala, a ne čovjeka, da budu socijalno osjetljive. On je socijalnoj dimenziji Crkve dao novi polet i nove, još prepoznatljivije sadržaje. Njegova je zauzetost za mir u svijetu i pomirenje među narodima i religijama bila neumorna i često ispred vremena, u nekim biblijskim širinama.

Vjerujemo da je Papu Ivana Pavla II svatko od nas doživio na svoj način, te da snagu i veličinu njegova života za čovjeka i božanskog nadahnuća tek trebamo spoznati u godinama koje su pred nama.

Ali već danas možemo reči da je hrvatski narod izgubio prijatelja koji ga je cijenio i ljubio više nego mnogi kojima je ljubav prema Domovini postala unosan posao.

Ako uzmognemo poštovati sami sebe, ali i druge onako kako nas je poštovao i očinskom ljubavlju prigrlio Papa Ivan Pavao II onda će naš put u budućnost biti put pravednosti i ljubavi.

Možemo li poželjeti više…

Zagreb, 3. travnja 2005.

Njegova uzoritost
kardinal Joseph Ratzinger
Dekan Kardinalskog zbora

Vaša uzoritosti,

u ovim tužnim trenucima za Svetu Crkvu koja je u cijelome svijetu u žalosti zbog smrti svoga poglavara, Pape Ivana Pavla II upućujem Vam, u svoje osobno ime i u ime članova Nezavisnih hrvatskih sindikata i naših obitelji, izraze najiskrenije sućuti.

Duboko smo potreseni, naša su srca i duše ranjeni zbog smrti toga Čovjeka. Ovo su trenuci u kojima su riječi presiromašne i nedovoljne da bi izrazile svu našu tugu i sve što osjećamo.

Uistinu vjerujemo kako se Sveti Otac Ivan Pavao II već odmah po smrti i napuštanju ovozemaljskog života našao u vječnosti u novom, svojim življenjem zasluženom životu zajedno sa Kristom i svojim prethodnicima, u domu Kralja Vjekova. Bog mu je ovdje na zemlji podario posebnu, odgovornu i časnu zadaću. A on je svojim radom, svojim življenjem iz dana u dan iznova svjedočio bezgraničnu ljubav Boga prema ljudima, Boga prema svakom pojedinom čovjeku.

Kao istinski vjernici radujemo se što je već sada u nebu gdje i nama, vjerujemo, pripravlja mjesto za trenutke kada ćemo se ponovno sresti u vječnosti. Ali budući smo ipak samo ljudi, bezgranično tugujemo za tim Čovjekom. Negdje u tajnovitim, skrivenim zakutcima naših duša, takao nas je svojom velikom, širokom dušom pravednika i božjega čovjeka. I od tada su nam duše isprepletene i kao što je dio naših duša sada ponio sa sobom, tako je i dijelove svoje duše zauvijek ostavio u nama. Sve dok jednom ponovno ne budemo zajedno. I kao što je “Krist nad mrtvim Lazarom suze lio” tako i mi, a samo smo ljudi, bezgranično tugujemo za našim Svetim Ocem, Velikim Papom.

Svih ovih minulih godina molili smo za zdravlje i snagu našeg Pape, a posebno u posljednjim mjesecima i danima njegove bolesti. Strepili smo i molili za vrijeme njegova liječenja i boravka u bolnici, radovali se, nadali i molili kada se iz bolnice vratio i usudili se već pomalo nadati kako ćemo mu, za malo više od mjesec dana uputiti naše čestitke i najljepše želje za njegov 85. rođendan. No, Bog je odlučio pozvati ga k sebi. Iako smo, tamo na nebu, u njemu dobili novog zagovornika ipak nam već sada silno nedostaje ovdje na zemlji.

Kako ne tugovati za Svetim Ocem?

Bio je Veliki Čovjek i Veliki Papa, blizak i Bogu i čovjeku. Bio je Papa Čovjek i Papa za čovjeka, Papa za Crkvu, Papa za svetost. Cijelim je svojim življenjem svjedočio Boga služeći jednako bespoštedno i Bogu i ljudima.

Svojom naklonošću čovjeku kao osobi, bolesnom, gladnom, obespravljenom, iznemoglom, tužnom i utučenom, beznadnom, grešnom uistinu je pokazivao što znači ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe, i više od toga. Tako je slao jasnu poruku svijetu. Svojim porukama, pisanim i izrečenim na mnogim putovanjima potvrdio se nebrojeno puta kao svjetski apostol mira i ljubavi. Radnici svijeta izgubili su u ovim trenucima

 previranja i sve veće liberalizacije tržišta rada, svojeg vjernog zagovornika, koji je uvijek isticao i zauzeto zagovarao povlašteno mjesto čovjeka u procesu rada, prednost čovjeka nad kapitalom i sredstvima za rad. Kako li je snažan i jasan bio glas tog moralnog autoriteta u otporu rastućem materijalizmu u svijetu i poruka velikim lihvarskim, grabežljivim bankama, koje služe interesima kapitala, a ne čovjeka, da budu socijalno osjetljive. On je socijalnoj dimenziji Crkve dao novi polet i nove, još prepoznatljivije sadržaje. Njegova je zauzetost za mir u svijetu i pomirenje među narodima i religijama bila neumorna i često ispred vremena, u nekim biblijskim širinama.

I upravo u godinama kada mu je zdravlje bilo vrlo narušeno i tijelo skrhano bolešću, ali je bistrina i snaga razuma nadvladavala sve tjelesne kušnje i slabosti, bio je prava postojana i čvrsta stijena i trajni oslonac svima u potrebi, trajni izvor snage koja nadahnjuje, štiti i istovremeno zadivljuje. Kako je moguće da takav naoko krhki lik istovremeno zrači snagom najtvrđe stijene i postojano utire put pravednika bez obzira na sve naizgled snažne i nesavladive prepreke? Kako je moguće da taj Čovjek već samom svojom krhkom pojavom natjera svjetske moćnike da pred njim prignu koljena, osjećaju se nemoćnima pokraj njega snažnog, poštuju ga i dive mu se? Moguće je jer se upravo u njemu i kroz njega vršila Volja Božja. Riječi pjesme koju je sam napisao “O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti.”, zauvijek su zacrtale njegov životni program, put i usmjerenje. Hvala Svevišnjem što je Karol čuo i razumio njegov poziv i odazvao se na njega. Tako smo u Karolu Wojtyli uistinu imali posebnog i svima bliskog Papu, Papu koji je toliko ljubio sve ljude da je istinski patio zbog patnje svakog čovjeka. I davao se cijeli, bezrezervno i bespoštedno, toliko da se ni u bolesti nije štedio i čuvao.

Mi Hrvati posebno smo mu zahvalni ne samo zbog toga što je prvi prepoznao i priznao hrvatsku neovisnost, što nas je čak tri puta pohodio i uvijek se, pa i do zadnjega, zauzimao za nas, nego i što nas je sve vrijeme posebno ljubio i nosio u srcu, bio nam istinski blizak, ne samo kao prijatelj nego kao naš brat, kao brižni otac.

Njegova veličina i vjera trajno će nadahnjivati i iznova zaduživati sve ljude ovog napaćenog svijeta. Iza sebe je ostavio jasnu i obvezujuću poruku i oporuku. Svojim nam je življenjem iz dana u dan nanovo potvrđivao i jasno poručivao kako je, bez obzira koje mu zemaljske časti pripadale i koje dužnosti obnašao, jedini pravi odnos čovjeka prema čovjeku istinsko, predano služenje, a ne vladanje, iskorištavanje i držanje u strahu i pokornosti,

Bio je uistinu Papa Veliki, koji je veličinom obilježio vrijeme daleko veće i dulje od onog u kojem je živio. Koliku li smo imali čast, koliko li smo bili povlašteni što smo živjeli u Njegovom vremenu, što smo ga poznavali, radovali mu se i zahvaljivali mu, molili za njega pa čak i što možemo iskreno tugovati za njim. Sada, u trenucima poslije njegove smrti, u treperavom svjetlu nebrojenih svijeća ne možemo se ne sjetiti riječi pjesme “Kad se budemo gledali, oči u oči, kad se budemo sreli ja i Ti, sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si Ti.” Kakav li je to prekrasan, veličanstven i dirljiv susret na nebu bio, kada su se konačno sreli, gledali se oči u oči, Krist, kojega je na zemlji življenjem zauzeto svakodnevno svjedočio i Karol Wojtyla, naš voljeni Papa Ivan Pavao II. Koje li radosti za oba.

Stoga zazivamo i molimo Svemogućeg Oca da blagopokojnom Papi Ivanu Pavlu II podari svoj blagoslov i udijeli mu zasluženo posebno mjesto pokraj sebe. Molimo i Blaženu Djevicu Mariju, kojoj se sav predao i koju je toliko ljubio i posebno štovao, neka mu dade radost i utjehu majke koju je na zemlji prerano izgubio.

I kako smo do sada molili Boga Oca za zdravlje i snagu našega Pape, odsada ćemo Ivana Pavla II moliti da se na nas utječe kod Svevišnjega Oca.

S tugom i poštovanjem
Nezavisni hrvatski sindikati
Predsjednik
Krešimir Sever