Od Sanaderove “banane” do Milanovićevog “kukuriku” stasala generacija osnovnoškolaca

KRIZA KAO NAČIN ŽIVOTA
Od Sanaderove “banane” do Milanovićevog “kukuriku” stasala generacija osnovnoškolaca

ucenik_kriza

“Krizna” djeca uz igru i enkulturaciju u obitelji i društvu uče da u Hrvatskoj postoje unutarnji neprijatelji, zle snage koje su opljačkale, rasprodale i osiromašile njihovu domovinu pa zato dobri stričeki i tete koji su na vlasti ne mogu ništa drugo do nastaviti tako, uz razliku što nam više ne mogu ukrasti tvornice već jedino što je preostalo – demokraciju

(SDLSN, 9. ožujka 2014.) Od 2008. godine, kada je prvi hrvatski premijer priznao da se nalazimo u “banani” pa do današnje Milanovićeve “kukuriku” Vlade, rodila se i u prvi će razred osnovne škole krenuti krizna generacija, koja još nije upoznala život u prosperitetnoj i demokratskoj zemlji.

sdlsn_www220Zato danas, kad se svakih mjesec dva otkrivaju novi katastrofični krizni scenariji i pokreću SDP-ove ofenzive (uskoro će ih biti više od partizanskih) s ciljem zaustavljanja gospodarskog sloma (ima li se uopće još što “polomiti” u invalidnom hrvatskom gospodarstvu) i rasprodaje resursa, radničkih prava i onoga što je još ostalo od hrvatskog suvereniteta, alibi za diktaturu interventnih zakona i mjera kojima se poništava sama suština demokracije i pravne države više nema nikakvog opravdanja.
Diktatura stranačkih i partijskih elita, koje u Hrvatskom saboru gotovo svaki zakon donose u hitnom postupku, premda im je vrijednost i učinak na krizu u pravilu kao i onaj jučerašnjih dnevnih novina, nastavlja se nesmiljenom žestinom, a da se nitko nije zapitao gdje je u međuvremenu nestao dogovor, procedura, postupnost i promišljenost, kao uvjet za donošenje kvalitetnih rješenja.
Građani, radnici, sindikati i medijska javnost se već šest godina uvjeravaju kako nam mora biti još gore da bi nam bilo bolje, kako treba ograničiti prava, plaće, razinu društvenih usluga, proširiti i pojačati nadzor nad svime i svačime, uhititi i procesuirati one koji su krivi za pljačku i pretvorbu, a sve to uz što je moguće kraću demokratsku proceduru.
Jer, kriza nije dobar medij za demokraciju, za nju treba novca i vremena koje nam u krizi klizi između prstiju.
Zato se pod pritiskom krize kolektivni ugovori i sporazumi sa sindikatima brzo zaključuju i još brže poništavaju zakonskim rješenjima, a rukovanja i osmjesi zbog ugovorenog novog odricanja i postignutog socijalnog mira zaboravljaju.
Jedino što trajno ostaje jest kriza s velikim “K”, besperspektivnost i osječaj poniženosti i društvene nepravde.
Za to vrijeme odrastaju “krizna” djeca, koja uz igru i enkulturaciju u obitelji i društvu, uče da u Hrvatskoj postoje unutarnji neprijatelji, zle snage koje su opljačkale, rasprodale i osiromašile njihovu domovinu pa zato dobri stričeki i tete koji su na vlasti ne mogu ništa drugo do nastaviti tako, uz razliku što nam više ne mogu ukrasti tvornice već jedino što je preostalo – demokraciju. Zato njihovi roditelji više nemaju ili uskoro neće imati posao. Zato je jedno dizanje ruku u Saboru dovoljno da se pogazi dana riječ i stisak ruke. Zato se jedan dan dižu optužnice protiv SDP-ovaca, a drugi dan protiv HDZ-ovaca. Zato se u medijima ocrnjuju učitelji, liječnici, medicinske sestre, državni i svi ostali službenici.
Zato jer kriza treba krivce i pozitivce, koji stalno zamjenjuju uloge. Jedan dan si branitelj, a drugi prevarant i rušitelj demokratske vlasti. Danas si socijalni partner, a sutradan Karamarkov pijun.
A dok ima dežurnih krivaca, oni na vlasti mogu nastaviti krasti ljudska prava, uništavati demokratske stečevine i tuđe živote i otići s vlasti uz saznanje da će se sigurno vratiti ako njihovi nasljednici budu poštovali dobro uhodani obrazac.
Stoga, ako nam nakon šest godina krize i polaska u prvi razred osnovne škole kriznog života još uvijek mogu prodati “foru” o potrebi donošenja prijekih i nedemokratskih zakona, gaziti i otimati naša prava, onda s nama stvarno nešto ne štima i naši bi roditelji (ako su preživjeli) trebali razmisliti ne bi li nas netko morao pregledati i procijeniti jesmo li mi uopće sposobni za samostalni život i pravu školu.
A ako nismo, možemo odmah započeti karijeru čistača cipela političara ili društvenih marginalaca koji svake četiri godine imaju pravo izabrati tko će njima vladati, jer bolje nismo ni zaslužili. S. Kuhar