PRENOSIMO IZ TISKA

PRENOSIMO IZ TISKA

Globus_vlada

MMF-ova četiri koraka do prokletstva
The Observer, 29. travnja 2001.god.

Observerr

 

 

 

Bilo je to poput scene iz Le Carreova romana: sjajan agent dolazi po hladnoći i, u satima razgovora, prazni svoje pamćenje o užasima počinjenim u ime ideologije koja se pokvarila. No on je bio bolja lovina od nekog iskorištenog hladnoratovskog agenta. Joseph Stiglitz bivši je glavni gospodarstvenik Svjetske banke (i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za 2001., op. SDLSN). Novo svjetsko gospodarstvo bilo je ostvarenje njegove teorije. On je bio u Washingtonu povodom velikog savjetovanja Svjetske banke i MMF-a. Umjesto da predsjedava sastancima ministara i predstavnika središnjih banaka, bio je s druge strane redarstvenih kordona. Svjetska banka otpustila je Stiglitza prije dvije godine. Nije mu bilo dopušteno mirno umirovljenje već je bio izopćen samo zato što je izrazio blago neslaganje s globalizacijom na način Svjetske banke. Mi smo ovdje u Washingtonu napravili ekskluzivan intervju sa Stiglitzom za The Observer i Newsnight o unutarnjem radu MMF-a i Svjetske banke. Iz izvora koje ne možemo navesti (a nije Stiglitz) dobili smo paket dokumenata označenih sa “povjerljivo” i “zabranjeno”. Stiglitz nam je pomogao prevesti jedan – “strategija pomoći za zemlju”. Postoji strategija pomoći za svaku od siromašnih zemalja, koja je, kaže Svjetska banka, napravljena nakon pomnog ispitivanja zemlje. No prema “insideru” Stiglitzu, “inspekcija” Svjetske banke uključuje tek malo više od pomne provjere hotela s pet zvjezdica. Završava se sastankom s ministrom financija koji moli, i kojemu se predaje “sporazum o restrukturiranju”, ranije skiciran za dobrovoljni potpis. Gospodarstvo svake države se analizira, kaže Stiglitz, a onda Banka svakom ministru predaje isti program od četiri koraka. Prvi je korak privatizacija. Stiglitz kaže da su neki političari, umjesto prigovora rasprodaji državnih poduzeća, koristeći se zahtjevima Svjetske banke kako bi ušutkali lokalne kritičare, radosno prodavali svoju elektro i vodoprivredu. “Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost provizije ako se skine nekoliko milijardi od prodajne cijene. A Vlada SAD-a je to znala”, optužuje Stiglitz, barem u slučaju najveće privatizacije – ruske rasprodaje iz 1995. godine. Gledište je Ministarstva financija SAD-a bilo:”To je bilo odlično, jer smo željeli ponovni izbor Jeljcina. Nije nas briga ako su to korumpirani izbori.” Stiglitza se ne može odbaciti kao zavjereničkog luđaka. Čovjek je bio unutar igre, bio je član kabineta Billa Clintona, predsjedavatelj predsjedničkog vijeća gospodarskih savjetnika. Nakon privatizacije drugi je korak liberalizacija tržišta kapitala. To u teoriji investicijskom kapitalu omogućuje ulazak i izlazak iz zemlje. Na žalost, kao što je bio slučaj u Indoneziji i Brazilu, novac često samo izlazi. Stiglitz to naziva krugom “vrućeg novca”. Novac ulazi radi špekulacije nekretninama i valutom i onda bježi na prvi znak nevolje. Državne se pričuve mogu isušiti u nekoliko dana. A onda kada se to dogodi, kako bi se špekulante privuklo na povrat vlastitog državnog kapitala, MMF traži da države dignu kamatne stope na 30, 50 i 80 posto. “Rezultat je predvidljiv”, kaže Stiglitz. Veće kamatne stope uništavaju vrijednost imovine, razaraju industrijsku proizvodnju i isušuju nacionalne riznice. Tada MMF državu koja je na izdisaju uvlači u treći korak: tržišno određivanje cijena – lijepi izraz za dizanje cijena hrane, vode i plina za kućanstvo. To vodi u treći i pol korak, kojega Stiglitz naziva “MMF-ov prosvjed”. MMF-ov prosvjed bolno je predvidljiv. Kada je država uništena, MMF iz nje izvlači zadnju kap krvi. Pojačava vatru dok, konačno, cijeli kotao ne eksplodira – kao kada je MMF ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašne u Indoneziji 1998. godine, a u Indoneziji su buknuli prosvjedi. Postoje i drugi primjeri, bolivijski nemiri u vezi cijena vode prošle godine, te u veljači prosvjedi u Ekvadoru zbog rasta cijena plina za kućanstva, kojega je nemetnula Svjetska banka. Skoro da povjerujete da su nemiri bili očekivani. A jesu. Ono što Stiglitz nije znao je da je Newsnight došao do nekoliko dokumenata iz same Svjetske banke. U jednom, prošlogodišnjoj Privremenoj strategiji za pomoć zemlji za Ekvador, Banka u nekoliko navrata kaže – sa hladnom točnošću – kako se očekuje da bi planovi mogli izazvati “socijalne nemire”. Što nije iznenađujuće. Tajni izvještaj kaže kako je plan po kojemu bi američki dolar postao ekvadorska valuta 51 posto stanovništva gurnuo ispod granice siromaštva. MMF-ovi prosvjedi (a pod prosvjedima mislim na mirne  prosvjede rastjerane metcima, tenkovima i suzavcem) uzrokuju novi bijeg kapitala i stečajeve vlada. Taj gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu – za strance, koji onda mogu preuzeti preostalu imovinu po cijenama panične rasprodaje. Pokazuje se obrazac. Postoji mnogo gubitnika, ali izgleda kako su jasni pobjednici zapadne banke i Ministarstvo financija SAD-a. Sada dolazimo do četvrtog koraka: slobodne trgovine. To je slobodna trgovina prema pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i Svjetske banke, što Stiglitz uspoređuje s Opijumskim ratovima. Oni su također bili za “otvaranje tržišta”, rekao je Stiglitz. Kao i u 19. stoljeću, i danas Europljani i Amerikanci ruše zapreke prema prodaji u Aziji, Latinskoj Americi i Africi dok barakadiraju naša vlastita tržišta od poljoprivrede Trećeg svijeta. U Opijumskim ratovima zapad je koristio vojne blokade. Danas Svjetska banka može narediti financijsku blokadu, koja je isto toliko djelotvorna, a katkada i isto toliko smrtonosna. Stiglitza zabrinjavaju dvije stvari kod planova MMF-a i Svjetske banke. Prvo je, kaže, zbog toga što se planovi stvaraju u tajnosti i vodi ih apsolutistička ideologija, nikada nisu otvoreni za raspravu i primjedbe, i “urušavaju demokraciju”. Drugo, nisu uspješni. Pod vodećom rukom MMF-ove strukturalne “pomoći” afrički je prihod pao za 23 posto. Postoji li zemlja koja je izbjegla ovu sudbinu? Da, kaže Stiglitz – Botswana. Njihov trik? “Rekli su MMF-u da se spakiraju”. Ono što je Stiglitza natjeralo da svoj posao stavi na kušnju bio je neuspjeh banaka i američkog Ministarstva financija da naprave promjene kada su se sukobili sa krizama, neuspjesima i patnjama koje su uzrokovala njihova monetaristička četiri koraka. “To je pomalo kao u Srednjem vijeku”, kaže ekonomist, “kada bi pacijent umro, oni bi rekli – zaustavili smo krvarenje prerano, još je uvijek imao malo krvi”. Možda je došlo vrijeme da se uklone pijavice. (Gregory Palast)
Prevela i pripremila:
Glavna tajnica NHS-a
Marija Hanževački, prof.

  • Prvi korak – privatizacija,
  • Drugi korak – liberalizacija tržišta kapitala,
  • Treći korak – tržišno određivanje cijena Þ Treći-i-pol korak – MMF-ovi prosvjedi,
  • Četvrti korak – slobodna trgovina