Profesor Marinko Učur u Novom listu o kolektivnim ugovorima

ucur_nl300610

Sindikati su i sami iznenađeni potporom koju su im građani dali potpisima na peticiji za organiziranje referenduma protiv izmjena Zakona o radu. Uglednog stručnjaka za područje radnih odnosa, profesora Marinka Učura s riječkog Pravnog fakulteta, među ostalim, upitali smo hoće li referendumsko izjašnjavanje osnažiti sindikate te postaju li oni važan faktor odlučivanja u zemlji ili je njihova akcija tek privremeni bljesak.
novilist_logo– Sindikati su imali veliku hrabrost kad su ušli u ovaj zahtjevan, složen i odgovoran posao. To je za pohvalu svima koji su na bilo koji način sudjelovali u tome. Vrijeme u kome se to dogodilo je turbulentno, sirovo i surovo. Mudrost kaže “kad činjenice govore i bogovi šute”. U pitanju je socijalni nemir kao posljedica stanja kojemu su radnici najmanje krivi. Ne mogu odgovarati za greške koje ugrožavaju svaku poru njihovog života i rada. Poremećen je “statički proračun” u radnim i socijalnim odnosima. Dozvoljavam da tu ima dosta objektivnih razloga, počevši od globalizacije, recesije, pretvorbe i drugih bitnih okolnosti, ali je teško naći opravdanje da se urušilo toliko dobroga u najvećem broju onih koji su stvorili ogromno bogatstvo i, što je još važnije, mogu ga stvarati i dalje, ako im se to omogući. To omogućava država u kojoj mogu pokazati i dokazati da imaju bogatstvo koje nije u strojevima i materijalima, iako bez toga ne mogu, već u radnicima i stručnim sposobnostima i želji i volji da se dokaže svaki koji radi i živi od svoga rada.

Klima neizvjesnosti

Radnici ne traže milostinju i socijalne prestacije. Plače vozač Peveca pun snage i života jer nema čime hraniti i školovati djecu. Ruši mu se obitelj i budućnost. Radnici štrajkom glađu traže minimalna, Ustavom zajamčena prava, stavljaju lokote na kapije tvornica, rade, a ne primaju plaću. Nekakvi nazovi “poslovni ljudi” iz svijeta uništavaju tvornice stare desetljećima pred očima onih koji su tvornicu stvorili i koji nemaju šanse da se u drugoj zaposle. Sve to prati nekoliko stotina tisuća nezaposlenih koji sve više gube nadu da je u pitanju povremena nezaposlenost. Raste broj korisnika socijalne skrbi po svim osnovama. Stvara se klima nesigurnosti i neizvjesnosti.
Rekao bih da je ovo povod i sindikat mora izaći osnažen i postati važan faktor odlučivanja u zemlji. Ovo nije “privremeni bljesak” sindikalnog rada. Ogromno je nasljeđe u sindikalnom organiziranju, u kulturi kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora u svijetu i kod nas. To treba uvažavati. Sindikati u Hrvatskoj udruženi su u brojne europske i međunarodne asocijacije.

Neodgovorna politika

Vodi li se u Hrvatskoj uopće socijalni dijalog?
– U zadnjih nekoliko godina usklađujemo zakonodavstvo u državi s pravnom stečevinom Europske unije. Utrošen je ogromni kapital u svakom pogledu. To se odnosi i na radno i socijalno zakonodavstvo. Posebno, to se odnosi i na Zakon o radu koji je donesen u “najnezgodnije” vrijeme i bilo je bolje kad je to Europska unija zahtijevala napraviti “izmjene i dopune”, odnosno nužne “adaptacije” Zakona koji je važio od 1996. godine, nego napraviti projekt, vozni red, koji je bez kompozicije, putnika i neizvjesnog “dolaska”. Mnogi su rekli da smo uskladili i donijeli propis koji ovom vremenu i prostoru odgovara.
Kako to da se tako kratkovidno, “vatrogasno” i površno došlo do toga projekta, kojega se sada korigira (rekonstruira)? To je skupo, neodgovorno i neoprostivo, mi imamo ogromne kadrove u pravom smislu, takve potencijale da je neshvatljivo da za obrazloženja koja se daju za izmjene Zakona o radu nismo znali prije nekoliko mjeseci.

Ravnopravnost partnera

Dugo se upozorava na neučinkovitost Gospodarsko-socijalnog vijeća, a po Zakonu to je trebalo biti najautoritativnije tripartitno tijelo u socijalnom dijalogu u državi. Rezultat je “nedijalog” i odluka sindikalnih središnjica za “referendum o Zakonu o radu”. To je referendum o radnom odnosu na određeno vrijeme koji je postao pravilo u državi; kao da 80 posto poslodavaca ima registriranu djelatnost koju realizira određeno vrijeme. Pa koja je to izvjesnost? To je referendum o nesigurnim uvjetima rada, o “formi” koja sadržaj uništava.

Kakvo rješenje Vlada može ponuditi?

– Vlada treba poštivati načela socijalnog dijaloga u skladu s Ustavom države. Bez toga nema mira i rezultata. Razlozi za predložene izmjene Zakona o radu su drugoredni. Ispred je poštivanje Ustavom zajamčenih sloboda i prava, a u ovom slučaju načela kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora. To se ne smije zanemariti. Može Vlada predložiti izmjene Zakona o radu, može ih Hrvatski sabor donijeti, ali rezultata nema nego privremeno. To onda nije Zakon o radu, već zakon o “porezu”, o “intervenciji” koja se može postići na drugi način. Snaga autoriteta kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora na taj način se ne smije rušiti. Tek smo nešto naučili o snazi kolektivnih ugovora, a sada se to urušava i upućuje na godine ponovnog školovanja, ali bez dobrih učitelja i zadovoljnih učenika. Na to nemamo pravo.

ucur_rsudovi_nl300610

Nakon ovoga treba sjesti i dogovoriti, a predložene izmjene Zakona o radu povući iz “procedure”. To se može riješiti “Aneksima kolektivnih ugovora” određenog trajanja i točno određenog sadržaja. Inače, neće biti kraja sporovima i troškovima ili bolje reći nezadovoljstva koje nikome neće koristiti. Ovo je sad rezultat brojnih okolnosti, pa kako narodna mudrost kaže “sirotinja na vrata, ljubav na prozor”.

Što mislite kakva je regulativa oko kolektivnih ugovora danas adekvatna?

– U Zakonu o radu ne treba mijenjati ništa što se odnosi na kolektivne ugovore. Ugovori su “zakon” za njihove subjekte. U “ugovornim odredbama” kolektivnih ugovora ima mjesta za sve što se “predlaže” i dogovori kad nije protivno Zakonu. Kulturi našeg čovjeka treba vjerovati i omogućiti mu da kolektivno pregovara. Radnici nisu izvan ovog vremena i prostora i treba ih uvažavati.

Je li ZOR doista rigidan?

– Nema govora o rigidnom Zakonu kad su njegove odredbe prepisane iz konvencija Međunarodne organizacije rada, iz direktiva EU, iz Ustava Države Hrvatske… Istraživanje bi pokazalo da tako ne misle poslodavci koji poštuju Zakon i kolektivne ugovore i kojima smeta protupravno ponašanje i nelojalna utakmica onih koji “imaju leđa”, ali tako ne misle niti brojni subjekti u državi. To “protežiraju” oni koji su spremni da “optuže” svaku normu, a koju oni nisu “postavili”. Mi zatvaramo lokale za jednu neevidentiranu bocu alkohola, s druge strane dozvoljavamo da tvornice rade godinama, a da poslodavci ne isplaćuju radnicima plaće. Gabrijela Galić