PROSVJEDNA “KOŠARICA”: Gay Pride najskuplji u Splitu, “najjeftiniji” u Zagrebu

PROSVJEDNA “KOŠARICA” Gay Pride najskuplji u Splitu, “najjeftiniji” u Zagrebu

gay_pride_troskovi_final

(SDLSN, 5. srpnja 2011.) Svaki izlazak predstavlja trošak, ali izlazak iz “ormara” ipak je definitivno najskuplji, pogotovo ako vas pri tome prati 700 policijskih službenika i stotinjak policijskih vozila.
Tako, naime, pokazuju podaci Ministarstva unutarnjih poslova do kojih je na upit došao Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika RH.

sdlsn_www220Prema troškovniku MUP-a, troškovi povorki ponosa najskuplji su u Splitu, iako se tamo, tako je barem pokazala prva povorka ponosa, ne provode najuspješnije. Cijena koju su za nju platili porezni obveznici, pa tako i LGBTIQ osobe, iznosi 752.240,00 kuna.
Na drugom mjestu je Zagreb, čiji je Pride 2011. koštao 685.598,42 kune, a daljnju rang listu onemogućio je nedostatak povorki u drugim gradovima diljem Lijepe naše, što ne znači da se rijeka ponosa neće u idućim godinama sliti i u druge gradske, a možda i ruralne sredine.
U Splitu je za potrebe osiguranja angažirano 688 policijskih službenika, a u Zagrebu njih 721. Zagrebački i splitski policajci pri tome su odradili 4.173,5 redovnih i 2.175 prekovremenih sati, koristeći pri tome samo u Zagrebu 104 specijalna policijska vozila.
Vjerujemo da su policijski službenici s ponosom odradili sve svoje zadaće vezane uz Gay Pride, a ako je koji od njih zbog toga propustio partiju nogometa sa svojim sinom ili odlazak u park s kćerkom, lako joj je mogao objasniti da je to zbog toga što stričeki i tete koji se vole nemaju sva prava koja imaju tata i mama pa zbog toga moraju prosvjedovati. Ali kad ih budu imali, kad se tetama omogući međusobna ženidba, a stričekima vjenčanje ko mami i tati i još im se omogući usvajanje djece, onda će se i oni sa svojom djecom igrati nogomet i ljuljati u parku umjesto prosvjedovati po ulicama gradova.
Naravno, navedeni podaci su tek pokazatelj kako je put do istinskog priznanja prava na različitost težak i skup, no to ne znači da 90 posto ne različite populacije (tako nas je naime poučila jedna građanka u mailu upućenom Sindikatu koja tvrdi da je 10 posto populacije homoseksualno, a mi joj nemamo razloga ne vjerovati), neće i nadalje s ponosom sufinancirati povorke ponosa.
Posebice sada kad smo dosegli razinu demokratskih standarda po kojima je pitanje građanskog i političkog prestiža koračati u povorci s LGBTIQ sugrađanima, a osobe koje im se ne pridruže ili barem ne iskažu 100-postotnu podršku slobodno možemo nazivati homofobima pa čak i organizirati izbor za mis i mistera homofobije.