REKAPITULACIJA: 2013. – godina u kojoj smo se ložili na mržnju

REKAPITULACIJA
2013. – godina u kojoj smo se ložili na mržnju

lozac

Ove su godine svi krivca tražili u drugome, jedino je jedan svima bio zajednički – državni aparat, kao personifikacija nesposobnosti, birokratiziranosti i neučinkovitosti, a na njega su (opravdano) ljuti čak i oni koji su u njemu zaposleni

(SDLSN, 17. prosinca 2013.) Kriza je plodno tlo za mržnju, a mržnje u Hrvatskoj nikad nije nedostajalo. No, godina na zalazu ostat će upamćena kao godina u kojoj se mrzilo sve u šesnaest i društvene podjele su bile “in”.

sdlsn_www220_novogodisnjiTo je godina u kojoj se produbio jaz između vlasti i građana, nezaposlenih i zaposlenih, umirovljenika i mladih, liberalne i konzervativne (liberalna ju još naziva i zadrtom), latinične i čirilićne Hrvatske, privatnog i javnog sektora, lijevih i desnih, onih koji mogu i onih koji (još) ne mogu imati djecu.
Građani su mijenjali Ustav, a vlast se sramila građana koji su to činili.
Od onih koji imaju posao i imovinu uzimalo se ili se planira uzeti što još imaju.
I svi su krivca tražili u drugome, jedino je jedan svima bio zajednički – državni aparat, kao personifikacija nesposobnosti, birokratiziranosti i neučinkovitosti.
U državni aparat, ovisno o potrebi, trpano je sve i sva – državna tijela, javne službe, zdravstvo, školstvo, socijalna skrb, vojska, policija, državna/javna poduzeća, lokalna samouprava…
Zbog državnog aparata propada gospodarstvo, nema investicija, Vlada ne može provesti reforme, pacijenti se ne mogu liječiti, nezaposleni doći do posla, vojnici naoružavati, siromašni nahraniti, građani ne mogu ostvariti svoja ljudska i prava na različitost, a na njega su (opravdano) ljuti čak i oni koji su u njemu zaposleni.
Muče ih nepravde i bolji položaj njihovih kolega u drugim službama pa u samima sebi vide vlastitog neprijatelja. Prosvjetari dokazuju svoju potplaćenost, zdravstveni bi otpuštali nezdravstvene radnike, javni službenici traže plaće kakve imaju lokalni, a državni dodatke koje imaju javni službenici i svi se ljute na javna poduzeća kao državu u državi.
Istovremeno, Vlada je u permanentnom sukobu sa sindikatima u javnom sektoru i muku muči s pravima koja je sama ili kao dio neke prethodne vlade, s njima ugovorila.
Državni se aparat pretvorio u brod koji tone, dok kapetan i društvo prvih časnika odlučuju koga će sve baciti s palube u more kako bi se održali na vodi pa makar i nikud ne otplovili.
I upravo je tu bit cijele priče. U jalovom naporu. U lažnim reformama i izgubljenom vremenu.
Jer zakoni koji se svakodnevno “štancaju” kao preduvjet za preokret nisu ni bolji ni lošiji od onih koji se već ne provode, niti će bilo što promijeniti samo zato što će se donijeti.
Ali kupit će vrijeme vlasti i oporbi.
Vlast će dogurati do sljedećih redovnih izbora, a oporba neće morati tražiti prijevremene.
Za to vrijeme mržnja i podjele svima će nam “pomoći” da svoje osobne potencijale ne iskoristimo za izgradnju solidarnog i odgovornog društva, ali ćemo barem uživati u blagodatima demokracije i izbora između “naše” i “njihove” netrpeljivosti.

Osim kad je u pitanju mržnja koja nas povezuje, ona prema zajedničkom neprijatelju – državnom aparatu. S. Kuhar