Sanader bi mogao zaigrati na povećanje plaća u upravi

Sanader bi mogao zaigrati na povećanje plaća u upravi

Najveću zabrinutost u javnosti izazvala je sudbina Ministarstva turizma / Ono što smo dosad čuli o Sanaderovim namjerama ne odaje dojam razrađenog plana u kojem se točno zna što se i kako želi postići smanjivanjem broja ministarstava / U upravi je zaposleno šezdesetak tisuća ljudi koji znaju cijeniti sigurnost svog posla, iako je bio u prosjeku loše plaćen. Kada se njihovim glasovima na izborima pribroje glasovi njihovih obitelji, jasno je zašto se nitko dosad nije usudio temeljitije protresti taj sustav / Teško je očekivati da će Sanaderova vlada pokušati razbiti taj čvrsto zatvoren krug

Vjesnik_logoZAGEB, 16. prosinca – Najavljeno smanjivanje broja ministarstava u budućoj vladi Ive Sanadera izazvalo je dosta kritika, nedoumica, pa i ozbiljnih upozorenja prije nego što je Sanader u Saboru uopće dobio potvrdu svog premijerskog mandata i točno pokazao što i zašto želi reformirati u sustavu vlade i državne uprave. Ponajviše je tome kriv sam Sanader, jer se nakon svih najava tog poteza i dalje premalo zna o sudbini resora u novoj križaljci, a ono malo što je dospjelo u javnost nagovještava da ni u HDZ-u nisu baš sigurni koje resore treba spojiti i zašto.
Kao što se i moglo očekivati, najveću zabrinutost u javnosti izazvala je sudbina Ministarstva turizma. To je i razumljivo. Turizam je posljednjih godina jedna od rijetkih gospodarskih grana koja je pokazala očit rast i napredak. K tome, dobar dio portfelja turističkih tvrtki nije privatiziran, pa je za očekivati da će javnost i dalje biti vrlo osjetljiva na poteze države na tom području.
Sjetimo se samo kakav je potres Račanova vlada doživjela zbog neuspjele prodaje Sunčanog Hvara slovenskim Termama Čatež, koja se pretvorila u “slučaj” ne samo zbog ekonomskih razloga i tradicionalne hrvatske sumnjičavosti kada je u pitanju privatizacija nego uvelike i zbog čisto političkih igara. Zato je prilično čudno što je Sanader dopustio da se turizam proteklih dana u najavama spaja čas s jednim čas s drugim resorom. I to u, blago rečeno, širokom rasponu od poljoprivrede do kulture.
Nije uopće sporna ispravnost Sanaderove odluke da broj ministarstava skreše na samom početku mandata, odnosno prije nego uopće uđe u Banske dvore. Dapače. Bez odlučnosti se ne može uspješno provesti nijedna reforma. No, neuspjeh je zajamčen ako iza odlučnosti ne stoji promišljen plan, s točno definiranim ciljevima i načinom na koji ih se želi ostvariti. A ono što smo dosad čuli o Sanaderovim namjerama ne odaje dojam razrađenog plana u kojem se točno zna što se i kako želi postići smanjivanjem broja ministarstava. Osim ako jedini cilj nije poreznim obveznicima uštedjeti četiri, pet ministarskih plaća. A to sigurno nije dovoljno.
Hrvatska je, kao i sve tranzicijske zemlje, naslijedila glomazan, spor, neučinkovit i za potrebe građana uglavnom neosjetljiv birokratski aparat. Nijedna vlada dosad nije se usudila s njime ozbiljnije uhvatiti u koštac. Istina, početkom devedesetih i državne je službenike zahvatio val otpuštanja. No da on nije imao veze s reformiranjem uprave, najbolje svjedoče stotine sudskih procesa koje je država izgubila zbog tih otpuštanja, pa se za naknade oštećenima iz državnog proračuna već moraju izdvajati pozamašni iznosi.
I tako, dok su privatizirane tvrtke polako ali sigurno broj zaposlenih i njihovu učinkovitost prilagođavale efikasnosti zapadnih konkurenata, državna je uprava i dalje ostala neosvojiva tvrđava za tranzicijske pomake. Račanova je vlada, na primjer, od toga odustala čak dva puta, u prvoj i posljednjoj godini mandata. Propali su čak i pokušaji da se barem toliko potrebnim stranim investitorima omogući da u razumnom roku i na jednom mjestu dobiju sve potrebne dozvole za otvaranje tvrtke. Sindikati su već najavili da neće mirno gledati eventualno smanjivanje broja državnih službenika. Iz HDZ-a su ih brzo umirili tvrdnjom da nitko neće ostati bez posla. No, i nakon toga šef sindikata službenika državne i lokalne uprave Ivica Ihas smatrao je potrebnim upozoriti da manji broj ministarstava ne znači da treba obavljati manje posla, dakle da treba manje službenika. Pa ispada da se u svakoj tvrtki broj zaposlenih može smanjiti, a učinkovitost preostalih povećati, samo u državnoj upravi nema ni jednog jedinog zaposlenog previše.
Znaju i sindikati i političke vrhuške da to nije tako. Ali, znaju i da je u državnoj upravi zaposleno šezdesetak tisuća ljudi, koji znaju cijeniti sigurnost svog posla, iako je on bio u prosjeku loše plaćen. Kada se njihovim glasovima na izborima pribroje glasovi njihovih obitelji, postaje jasno zašto se nitko dosad nije usudio temeljitije protresti taj sustav. Teško je očekivati da će i Sanaderova vlada pokušati razbiti taj čvrsto zatvoren krug. Dapače, prije se može očekivati da će zaigrati na povećanje plaća u upravi ne bi li spriječila odljev ono malo preostalih kvalitetnih kadrova u privatne tvrtke.
Sanja Kapetanić