Sve kao da kasni za željom ljudi da se vrate i obnove Gunju

KAKO ŽIVE NAŠI ČLANOVI U GUNJI
Sve kao da kasni za željom ljudi da se vrate i obnove Gunju

Gunja1_150714

Zvonko Gostenčnik pored svoje kuće koja je predviđena za rušenje

(SDLSN, 17. srpnja 2014.) “Molim vas, hoćete li obići moju kuću. Zašto nitko ne obiđe moju kuću?”, vapi ovih dana ulicama Gunje Mara, čim se kod susjeda pojave neki nepoznati ljudi koji joj izgledaju “službeno”. Jedni od drugih na ulici, ljudi su čuli da bi sdlsn_www220“ovih dana” trebala krenuti na teren komisija koja će procijeniti štetu od poplava i odrediti iznos sredstava koji bi svakome trebao biti dodijeljen za obnovu, pa se sa svakim strancem budi nada da je i to došlo na red i da će netko napokon obratiti pažnju i na njenu nevolju. Sigurno bi joj bilo lakše. No, malo je razočarana kad čuje da su u selo stigli “samo” novinari. Njih je u zadnje vrijeme puno, a neke velike koristi od toga baš i nema.

Gunja2_150714Tako nas prepušta susjedu, Zvonku Gostenčniku, poznatom kao Čika, dostavljaču upravnih tijela Grada Županje. Do njega nas je doveo naš vodič, Zlatko Maslaj, voditelj Odsjeka za opću upravu Ureda državne uprave u Vukovarsko srijemskoj županiji u Ispostavi Županja i županijski povjerenik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, jer je Čikina kuća jedna od 660 onih na području Županjske posavine koje su označene kao opasne po život i predviđene za rušenje. Na takvim je kućama lako uočljiv znak. U kući nema više ničega, sve su stvari uglavnom uništene. Ako ih nije razorio vodeni val koji je prije nešto manje od dva mjeseca potopio selo, uništilo ih je stajanje u vodi gotovo mjesec dana, kao perilicu rublja i sanitarije u kupaonici, jedino što je još ostalo među vlažnim zidovima. No, Čika joj se opet skoro svakog dana vraća, obilazi svoj dom, čeka bagere zajedno sa kućom koju je gradio. Nitko mu ne zna reći kada bi mogla doći na red, niti čemu da se nakon toga nada, pa pitanje o tome čovjeku lako natjera suze na oči. I nekako sam od sebe počne pričati kako je voda navalila u noći sa 17. na 18. svibnja.

Četiri sata na tarabi

Gunja4_150714

Jedino računi stižu redovito

– Imao sam moždani udar nedavno, još idem i na terapije, pa ranije legnem. Zaspao sam i oko jedan u noći probudio me pas. Išao sam mu otvoriti vrata i shvatio da je dvorište puno vode. Nisam ih mogao otvoriti, jedva sam se izvukao iz kuće kroz prozor, kaže, dok nas vodi kroz sobu u kojoj je spavao te noći, hodnik prema mjestu gdje je nekad bila kuhinja, kupaonicu, pa na drugu stranu, u prostor gdje je nekada bio mali frizerski salon njegove bivše supruge. Tu su i ljestve po kojima je mislio popeti se na krov, ako ne uspije izaći. Podova više nema, ogoljeni zidovi prepuni su gljivica i vlage, samo ponos u Čikinim riječima može dočarati kako je tu nekad lijepo bilo.

Te se noći jedva probio kroz dvorište do ulice te krenuo 200-injak metara dalje, prema kući u kojoj mu žive brat i njegova žena.
– Nisam mogao ni hodati, ponijela me voda, bacila u stupove i ograde i gurala sve do tarabe ispred bratove kuće. No, kako je i taraba bila u vodi, nisam ju mogao otvoriti, niti ući k svojima, priča. Uspio ih je samo ćuti, jer su ga s tavana hrabrili i govorili mu da izdrži, da se ne da, nakon što su pozvali GSS.

Gunja3_150714(1)

– Ne znam ni sam kako sam se na kraju popeo na tarabu. Jedva. Čak sam i udario glavom i ozlijedio se pored oka. Tu sam ostao oko četiri sata, dok me malo prije pet nisu pokupili spasioci iz GSS-a i odveli u bolnicu u Vinkovce. Kako sam izdržao? Držalo me to što mi je snaja stalno govorila: “drži se, Čika, možeš ti to, izdrži Čika moj”. Ni sam nisam mislio da mogu, kaže taj 64-godišnjak. Prvu noć proveo je u bolnici u Vinkovcima, potom je završio u Borovom Naselju, gdje je redovno išao na terapije, no ne za dugo: čim se moglo u Gunju, vratio se. Sada živi nedaleko svoje kuće, kod prijatelja koji ga je prvih mjesec dana primio besplatno, a sad je dogovorio da plaća smještaj 1200 kuna. Zato je svaka financijska pomoć i više nego dobro došla, kaže. A toga dosad i nije bilo puno.
– Dobio sam 200 kuna od centra za socijalnu skrb, što su dijelili na početku. Stiglo je 6000 kuna od Sindikata, a i moj grad je nešto najavio ovih dana, kaže. Pomoć od Crvenog križa u vrijeme kada smo ga posjetili tek se počela dijeliti, pa ju još nije dobio. I taman kad su se suze u očima pomalo povukle, glas je opet zadrhtao:
– Ni sam ne znam kako ću. Radim još nekoliko mjeseci, u studenome ću u mirovinu. Sumnjam da ću do tad imati novu kuću. Nitko mi ništa ne kaže, ni kad ću doći na red za rušenje, ni za gradnju, ništa ne znam”, kaže čovjek koji pomalo strahuje da na kraju ne ostane zaboravljen i sam.

Premalo ljudi u javnim radovima

Puno je takvih u Gunji. Od 1620 kuća, koliko ih je bilo u mjestu prije poplave, niti jedna nije pošteđena, kaže tajnik općine Marijan Vareševac, koji je bio na terenu u prvoj komisiji koja je popisivala i procjenjivala štetu. Ljudi se pomalo vraćaju i tek nakon što su izbacili uništene stvari iz kuća te počeli pripremati kuće za sušenje, počeli su se i suočavati s tim što ih zapravo čeka. Pomalo su umorni, sve je više nervoze i sve im je teže prihvatiti da neke stvari idu sporije nego što su se nadali, kažu Vareševac i Davor Belobradić, djelatnik računovodstva i povjerenik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika za Gunju. Da načelnik općine Hrvoje Lucić, u selu poznat i kao Macan, nije uporan i prodoran kao što jest, stvari bi vjerojatno bile i gore.

Gunja6_150714

– Tko god ima mogućnosti i vremena vraća se i čisti pomalo, no sve je više problema. Sve nam više nedostaje nam stožer koji bi koordinirao sva tijela koja sudjeluju u obnovi, gdje bi ljudi mogli dobiti sve potrebne informacije. Čak ni mi u Općini često ne dobijemo informacije, pa ne možemo pomoći ljudima, ljudi ne znaju što ih čeka, nema objašnjenja kako će se raditi kad obnova krene. Ne zna se mogu li ljudi dobiti novac za radove koje možda mogu obaviti sami, odnosno bez ovlaštenih majstora, odnosno bojimo se da neće biti dovoljno ovlaštenih majstora koji bi mogli osigurati brzu obnovu. I sada je na javnim radovima, na raščišćavanju, zaposleno 300 ljudi, ima još 50-ak volontera Katoličke mladeži koji se smjenjuju i nešto volontera koji se sami organiziraju, no to ni izbliza nije dovoljno. Bojimo se da će tako biti i kad dođemo do obnove koju će raditi majstori, upozoravaju Belobradić i Vareševac.
Osim toga, organizacija pomoći u nekim detaljima jako kasni: kad su trebale lopate i maske za čišćenje, stigao je tovar maski, ali tek nakon što je gotovo sve očišćeno i oprano. Kad su trebali pajseri za dizanje podova, stigli su nakon što je to već uglavnom obavljeno. Kad je ljudima trebao alat za krbanje zidova (Zagrepčani bi rekli štemanje) da bi se zidovi bolje sušili, čekići, kante i kofe stigle su kad je većina već završila s krbanjem, a na dan kad je naša novinarska ekipa bila u Gunji, započela je i podjela oko 300 isušivača. Nakon što ih je dobar dio mještana već nekako nabavio i započeo sa isušivanjem. Sve kao da kaska za ljudima koji se kući žele vratiti što prije i što prije obnoviti život.

Gunja7_150714

– Mi smo isušivač kupili sami, odnosno pomogli su mi sestra i obitelj koji žive u Njemačkoj. Imamo vlastiti agregat, pa već neko vrijeme i sušimo, ali jako sporo radi, kaže Kata Tomić. Dodaje kako isušivači inače troše jako puno struje, a država se još nije izjasnila o tome tko će platiti tu struju.

– Ne znam kako će ljudi ako to budemo morali sami, kaže. Pokazuje nam kantu u koju se izlijeva voda koju iz zidova izvuče isušivač: u 24 sata prikupilo se jedva tri do četiri litre vode i jasno je da će sušenje trajati jako dugo. Voda je ostavila trag na fasadi njezine kuće, vidi se da je kat bio pošteđen.
– Gore zasad nijeprobila vlaga, iako se osjeća njen miris, pa se cijela obitelj ipak vratila i nekako nam je lakše sad kad smo tu na svome, dodaje. Dok priča kako je nestalo puno toga u što su suprug i ona uložili cijeli svoj život, najviše se tuge može osjetiti kad dođemo do blaga: 7 gica, jedno tele, 12 pura, kokoši…
– Od svega, preživjelo je tek 6 ili 7 kokoši, pa smo im davali vitamine i nadali se. Počele su nesti jaja, ali su ipak uginule, kaže.

Pomozite nam da obnovimo farmu, mi ćemo ostalo

I dok su Tomići držali životinje uglavnom za vlastite potrebe, Marija i Ivo Petek, izgubili su gotovo cijelu farmu od koje je obitelj živjela. I oni su sami nabavili isušivač, krbanje zidova odavno je završeno i zaočeli su sa isušivanjem u kući prije gotovo mjesec dana. No, jasno je da će trebati još dosta vremena. Pomalo se uređuje i dvorište, sadi se novo cvijeće, a Marija već planira posaditi nešto povrća u bašti u kojoj je prije poplave bilo posađeno 50 kila krumpira, rotkvice, rajčica…

Gunja8_150714

Njezina susjeda, Marija Vukadinović, koja nas je, zajedno s Jasnom Prančević, kolegicom iz Prekršajnog suda u Županji, pratila u obilasku mjesta, hvali se kako je već ubrala tri, četiri novoposađene rajčice, što pokazuje da se hrabri ljudi ni ovog puta neće predati. No, samo nekoliko koraka dalje, u štali gdje je nekad bilo 65 grla stoke – uglavnom muznih krava i krava u rasplodnoj fazi – u glasu vlasnice farme osjeća se velika tuga i žal za životinjama koje su izgubili. Sjećanje na noć kad se sve dogodilo zaustavlja rečenice u grlu.
– Onu noć kad je poplavilo nismo mogli spasiti ništa. Samo smo odvezali životinje. No, kad smo djeca i ja otišli, suprug se vratio. Uspio je izvuči 27 krava do željezničke pruge, gdje je bilo suho, no samo 14 ih je uspio ukrcati u kamion i poslije se jedva sam izvukao traktorom.
– Neću nikad zaboraviti kako su me gledale kad sam došao. Zvao sam ih po imenu, pa su neke i krenule prema meni. No, one koje sam izvukao jedva su stajale na nogama i neke se nisu uspjele izvući. Taman kad bih pomislio da sam uspio, samo bi se srušile i nije im bilo pomoći, kaže Ivo. Od 14 krava koje je spasio, neke su odmah morale na klanje, a za ono što je ostalo trenutno nema hrane. Tako su u štali samo tri purice i telić od ujaka, koji je donedavno sisao, pa su ga Petekovi prigrlili i hranili kao svoga. Marija ga grli, mazi i tepa mu kao što mnogi Zagrepčani tepaju psićima i macama koje drže kao kućne ljubimce. S tugom u glasu kaže kako su svaku svoju životinju poznavali u dušu i zvali imenom (imali su čak i kravice blizanke, Saru i Maru) i danas im je bez njih jako teško. Koliko im životinje znače pokazuje i to što su udomili dva psića koji su jedva preživjeli poplavu na tavanu škole, koji sad veselo trčkaraju oko njih.
– Ne očekujem ništa od države. Zdravi smo, sve smo do sad stvorili sami i vjerujem da možemo opet. Ali, bez životinja nemam od čega početi. Ako nam država želi pomoći, neka nam što prije da 10 krava muzilica da se povratimo. I hranu za njih za prvo vrijeme, jer ove godine nema sadnje, a ako tek druge godine i posadimo nešto, tek će treću godinu biti berba. Već nam se javljaju ljudi koji bi opet od nas kupovali mlijeko i žele opet. Ako dobijemo životinje, sami ćemo se izboriti za ostalo, kaže Ivo. Dodaje kako je prije poplave samo od mlijeka zaražđivao oko 25.000 kuna mjesečno, a sada toga nema. Na velikom imanju, srećom, sva je mehanizacija ostala u voznom stanju, osim traktora kojim se Ivo izvukao iz Gunje, i puno je nade.

Svoji na svome i svi zdravi, sve ćemo drugo nekako

Toplina i srdačnost kojom marljivi i dobrodušni Slavonci dočekuju svoje goste najbolje dođe do izražaja na tanjuru punom domaćeg kulena, šunke i kobasica te uz čašicu rakije od šljiva, kojima su izvađene koštice. Marija Vukadinović od srca stavlja sve na stol, ispred kuće koja je, kaže, odlično prošla. Njezina je kuća na malo višem dijelu Gunje, pa voda nije dosegla ni prozore. Ušla je u sve prostorije, no ipak su uspjeli spasiti većinu stvari jer su ih iznijeli na kat.

Gunja9_150714

– Stvari koje su se smočile i više ih ne možemo koristiti smo bacili, no uspjeli smo osposobiti jednu prostoriju koju sada koristimo kao kuhinju i dnevni boravak, tu je i štednjak i hladnjak koji su se osušili i život ide dalje. Dobro smo, kako je drugima, kaže. Nisu se lako dali ni u noći u kojoj je voda poplavila Gunju. Kako su djeca na internetu pratila informacije o tome kako se voda kreće, na vrijeme su podigli dio stvari na kat i negdje oko pola dva otišli leći, uvjereni da neće biti zla.
– Nismo htjeli otići jer s nama živi moja svkerva, koja je u godinama. No, oko tri su nas probudili komšije. Čekali smo otprilike do 5 i tek smo onda odlučili otići na sigurno i sjeli u auto, kaže Marija. I njezina obitelj sama je nabavila isušivač, a od susjeda posude i mjerač vlage u zidovima i podu, kakav se inače koristi u građevinarstvu.
– Kad bude oko 2,2 možemo postavljati laminate, kaže naša domaćica puna nade, iako na zidu jedne od soba u kojoj su krbani zidovi i srušen je pod, piše kako je ovih dana izmjereno 14,5, a na podu 8,5 posto vlage.
I na Marijinom imanju uginulo je nešto životinja, no osjećaj da mogu biti na svome te da su svi zdravi, sve to čini lakšim. Baš kao i kod Jasne Prančević, u čijem boravku se gotovo može i zaboraviti na nevolju koja je ljude tog kraja snašla. Naime, kod njih je bio poplavljen uglavnom samo podrum. No, kako je voda stajala gotovo mjesec dana, nakon što su započeli sa sušenjem, zidove je počela zahvaćati vlaga. Tako su i oni imali što krbati i ne mogu reći da toga neće biti još, jer se i u boravku pomalo vide tragovi vlage.Unatoč tome, kaže, imali su sreću.

Gunja10_150714

– Te smo noći morali posuditi 100 kuna da bismo imali za gorivo do familije u Županji. Nismo imali jer suprug ne radi, a ja nemam veliku plaću. Bili smo kod njih neko vrijeme, a onda me je Sindikat s djecom poslao na more, pa smo ipak malo odahnuli, kaže.

Pomoć je stigla u prave ruke

– Kad smo prvi puta došli do kuće, u podrumu je još bilo vode i sve je bilo prepuno crva i glista. Taj šok se ne da opisati. Kuće u ulici su prošle i gore. A smeća je u ulici bilo za 20 ili 30 kamiona, priča njezin suprug Ivan. No, cijela je ta nevolja ipak bila mrvicu lakša zbog dobrih ljudi koji su odmah započeli s prikupljanjem pomoći, kažu nam Marija i Jasna. Iznenadile su se, kažu, kad su vidjele koliko je ljudi u Hrvatskoj skupljalo pomoć i kako su se brzo organizirali i ističu kako ne mogu ni opisati koliko je ljudima to značilo.
– Ne možemo opisati koliko nam je to značilo. Namirnice, higijenske potrepštine, voda i sve ono što su ljudi kupovali ili donosili na sabirna mjesta po trgovinama doista je došlo do ljudi. Na samom početku sve je to bilo u skladištima u koja smo mogli ući i uzeti sve što nam treba, nisu nas čak ni zapisivali, niti brojali tko što uzima. I koliko mi je poznato, još puno toga ima po skladištima, koja će biti otvorena i stvari dostupne kada se ljudi napokon vrate, dodaje Ivan.
Iako je njihov podrum polovicom srpnja još uvijek bio pod vodom, Željko Pejić, službenik Ispostave Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Županji, njegova supruga Svjetlana i kći Helga spremno su prihvatili ideju da nas iduće godine u isto vrijeme na njihovom dvorištu dočeka muzika i puno domaćih kolača. Tada će, kažu prepuni nade, sigurno sve biti obnovljeno i drugačije.Prvi puta kad su ušli u kuću nakon poplave jedva su došli k sebi, danas već oni nas hrabre dok obilazimo uništeno.

Gunja11_150714

– Ne mogu si ni predočiti s kakvom je snagom voda ušla u kuću unatoč PVC prozorima i vratima. Kako je moguće da je taj prodor bio tako snažan da je sve bilo prevrnuto, čak i hladnjak. Voda je iznad garaže prešla 2,25 metra, a na zidovima je ostao trag muljave, masne vode. Ne znam je li mi bilo teže kad sam to prvi puta vidjela, ili nakon što su vatrogasci sve to oprali, pa došli ljudi koji su sjekirom razbijali ormare i stvari koje smo morali iznijeti iz kuće, kaže Svjetlana. Cijeli njihov život iznijeli su iz kuće, oni ga pomalo vraćaju: krbanje zidova je gotovo, podovi su srušeni, kuća se suši i čeka obnova. I “sve će se to pomalo popraviti”, kaže Željko.

Gunja12_150714

Kao i nasip u Rajevom selu, koji je trebao obraniti Gunju i čitavo to područje. Neopisiv je dojam nad rupom koju je u nasipu stvorila razorna vodena bujica, kao i osjećaj da bismo u njegovoj obnovi ipak trebali pokazati više odgovornosti nego u vrijeme gradnje. Naime, istraga Ministarstva poljoprivrede o tome je li bilo pogreške pri gradnji pokazala je da je nasip izgrađen po svim pravilima struke, ali je problem, navodno, bio u tome što je građen na pjeskovitom terenu. Bageri sada odvodnjavaju zemljište na kojemu je nekada bio nasip i još se ne zna što je dalje u planu, no za nadati se da greška s procjenom tla neće biti ponovljena.  

Tekst: Marijana Matković
Fotografije: Marijana Matković, Siniša Kuhar