VILIM RIBIĆ U OBJEKTIVU O RAZLOZIMA ZBOG KOJIH DIO SNIDIKATA JAVNIH SLUŽBI NE PRISTAJE NA SMANJENJE MATERIJALNIH PRAVA

VILIM RIBIĆ U OBJEKTIVU O RAZLOZIMA ZBOG KOJIH DIO SNIDIKATA JAVNIH SLUŽBI NE PRISTAJE NA SMANJENJE MATERIJALNIH PRAVA

Ukidanjem naknada smanjuje se potrošnja, smanjenjem potrošnje zatvaraju se radna mjesta i stvara novi deficit zbog kojeg je potrebno novo smanjenje prava radnika…

covjek_razvoj

(SDLSN, 27. kolovoza 2012.) Sindikati državnih službi pristali su na privremeno smanjenje materijalnih prava u zamjenu za novi četverogodišnji kolektivni ugovor, svjesni činjenice da ono što su potpisali ne isključuje mogućnost ponavljanja pregovaračkog scenarija koji će značiti novi udar na prava pa čak i plaće zaposlenih u budućnosti.

sdlsn_www220S druge strane, dio sindikata javnih službi pristao je na sličan “paket” koji im je ponuđen od Vade, dok drugi dio sindikata koji predstavljaju zaposlene u dijelu zdravstva, školstvu, visokom obrazovanju i znanosti, na takvu ponudu nije htio pristati bez provedbe referenduma među svojim članovima.
Ova demokratska opcija propitkivanja vlastite članske baze bila bi sasvim logična kad na njoj ne bi inzistirali sindikati čiji čelnici imaju politički i pregovarački mandat potpisati takvo smanjenje prava i njime su se koristili u prošlosti, a da za to ovlast nisu dobili na referendumu.
No, isto tako valja reći da se, kad se radi o osobi Vilima Ribića, malo tko zalagao za daljnju demokratizaciju i pojednostavljenje referendumskog izjašnjavanja ne samo radnika već i građana kao on.
Raščlamba ekonomskih okolnosti i politike sadašnje Vlade kojom se hvata u koštac s krizom koju Ribić donosi u svojoj redovitoj kolumni u Objektivu inteligentna je i razložna, no autor u njoj ne nudi odgovor na pitanje koje se nameće čitatelju, ali i sindikalnom promatraču borbe za pravo na referendumsko izjašnjavanje o smanjenju prava u javnom sektoru.
Naime, ako politika Vlade neće dovesti do izlaska iz krize, već će samo rezultirati novim deficitom i nekim budućim pregovorima o daljnjem smanjivanju prava radnika, što sindikati, radnici koje zastupaju i, na kraju, građani, mogu učiniti da se ona promijeni?
Referendum sigurno neće dati odgovor na to pitanje, nego će samo radnike dovesti u situaciju da im se odgovornost koju su prenijeli na svoje sindikalne predstavnike vrati u obliku referendumskog izjašnjavanja.
Stoga se Ribić, kao sindikalni intelektualac i političar, konačno treba pred samim sobom, članovima sindikata i javnošću, iščahuriti iz tijela sindikalnog svilca u leptira i političkog lidera, koji će osim otpora i taktičko-demokratskog nadmudrivanja ponuditi i političko rješenje situacije u kojoj se danas nalaze oni koji rade i oni koji ne mogu raditi.
Ako već tako dobro analalizira ekonomske (ne)prilike, onda mu je vjerojatno jasno da sindikati zasigurno predstavljaju otpor politici koja nas je dovela u stanje u kojem se nalazimo, ali ne nude odgovor i rješenje za njezino prevladavanje.
U takvoj situaciji inzistiranje na referendumu predstavlja tek dječji inat…
U nastavku možete pročitati kolumnu Vilima Ribića koju objavljujemo u cijelosti i složiti se u većoj ili manjoj mjeri s njezinim autorom. Ovo gore je tek osobno stajalište jednog sindikalnog tajnika. S. Kuhar

NEPRIJATELJSTVO SOCIJALNIH PARTNERA

Iako je u medijima ovih mjeseci intenzivno prisutna tema pregovora Vlade i sindikata oko ukidanja božićnice, regresa i jubilarne nagrade veliki dio javnosti još uvijek nije razumio bit sukoba. Stoga se nadam da ću ovdje fokusiranjem na najvažnije, unatoč zasićenosti s temom, ostati zanimljiv i uspjeti čitatelju Objektiva razjasniti i pojednostaviti problem.

objektiv_logoDanima se uporno i masovno proizvodi neistinita predodžba o tome kako četiri sindikata iz prosvjete, znanosti i zdravstva ne razumiju probleme zemlje, gospodarstva, privatnog sektora i ne suosjećaju s radnicima i nezaposlenima jer nisu spremni na odricanje od naknada koje radnici u privatnom sektoru navodno nemaju niti o njima mogu sanjati. Ta impresija posljedica je fašističkih propagandnih tehnika Jutarnjeg lista, Globusa ali i drugih glasila u funkciji ideologije kapitala. Pri tome se odgovornost za takvu našu bešćutnost i ne adresira na spomenute sindikate, već isključivo na čelnike sindikata, a čak niti na njih sve u istoj mjeri, već najviše na Ribića kao demijurga zla koji spriječava spas Hrvatske. Kerberi iz Jutarnjeg lista svode 66 tisuća članova sindikata, stotine naših aktivista i više desetaka članova tijela odlučivanja u sindikatima na klonove jednoga čovjeka.
Pri tome se za pozitivan primjer uzimaju čelnici ostalih sindikata državnih i javnih službi koji su navodno tu svijest pokazali. Neki od njih su isticali da su potpisali odricanje od naknada jer “danas nisu u pitanju božićnice već 50 tisuća radnih mjesta”. Drugi su se hvalili kako oni misle i na druge, a ne samo na sebe, što sugerira da mi mislimo obrnuto.
Činjenice su drugačije. Naša četiri sindikata također su bila spremna odreći se ovih naknada u 2012. i 2013. godini. Nije u tome spor, iako se ta banalna istina stalno izokreće. Spor je u tome što smo mi tražili povrat istih kada se gospodarstvo i javne financije oporave, a drugi sindikati to nisu. Ako se ljudi odriču svojih prava danas onda je moralno i pravedno da im se to vrati sutra kada svima u zemlji bude bolje jer su i oni tim odricanjem oporavku pridonijeli. Time se iskazuje poštovanje zaposlenicima i čuva razina postojećih prava a odustajanje od njih postaje privremeno, a ne trajno, na što su pristali ostali sindikati.
Nadalje, kao socijalno osjetljivi ljudi, naša bi se četiri sindikata sigurno, i bez zahtjeva za povratom, odrekli tih naknada privremeno kada bismo bili sigurni da će se usljed njihovog ukidanja otvoriti i jedno radno mjesto u industriji. Naprotiv, uvjereni smo, da će ukidanjem tih naknada zapravo doći do zatvaranja radnih mjesta, jer će milijardu kuna, koliko vrijede sve te naknade zajedno samo u 2013., biti manje u potrošnji na tržištu, što će utjecati na povećanje zaliha i na koncu do zatvaranja trgovina, tvrtki i radnih mjesta. Usljed toga slijedi manja potrošnja, manja masa prikupljenih poreza i ponovno proračunska neravnoteža i rast deficita. Priča se ponavlja. Tada, radi novostvorenog deficita potrebno je novo smanjenje prava radnika. Primjeri niza zemalja na to upućuju.
Naši neupućeni sindikalni kolege, koji s divljenjem više slušaju solilokvije Slavka Linića, tehnokrata i operativca (makroekonomski neapdejtiranog), nego nas sindikalce, naivno misle da je ovo bilo zadnje posezanje u prava ljudi. Oni se ne oslanjaju na argumente svjetskih sindikata i plejade ekonomskih mislilaca današnjice i nobelovaca, kao da je Linić sindikalni ideolog. Na žalost, ti su sindikalci bez samosvijesti u tom dijelu da bi razumjeli zbivanja i kao takvi u javnim istupima koriste neoliberalne argumente u pokriću svoje sindikalne impotencije.
Zašto smo onda uopće pristali i na privremeno odricanje ako će ono dovesti do gubitka radnih mjesta? Održanje kreditnog rejtinga zemlje jedini je smisleni argument u korist trenutnog odricanja. Dakle, i nama se čini da su naše naknade trenutno važne za zemlju, ali onda nije jasno kako će one biti isto toliko važno kada izađemo iz krize, pa se tada ne mogu ljudima vratiti. Mislim da je čitatelju jasna intencija ove “socijaldemokratske” vlasti koju smo mi naravno prepoznali: smanjivanje prava ljudi na dugi rok, radi smanjivanja javne potrošnje i povećanja konkurentnosti zemlje. Ta atavistička politika predstavlja rastakanje socijalne države. Čak i Svjetska banka nedavno upozorava da rješenje javnog sektora ne mora biti u smanjivanju troškova već u povećanju učinkovitosti, navodeći Švedsku kao primjer zemlje, čija ogromna javna potrošnja potiče rast.
Ponovimo. Naša su četiri sindikata pristala na odricanja danas. Međutim, zahtjev za povratom oduzetih naknada Vlada je odbila. Mi bez te kompenzacije nismo ni smjeli ni mogli ni htjeli smanjiti trajno razinu prava našim članovima a da ih o tome ne pitamo. Mi smo se odlučili na referendum.
Uslijedila je nezapamćena reakcija, odmazda u vidu smanjenja plaća prosvjetarima po drugom osnovu, i to samo zato što smo mi odlučili pitati članove o njihovim pravima. Taj protudemokratski, necivilizirani i neljudski postupak pretvorio je socijalno partnerstvo u socijalno neprijateljstvo.
Na svu sreću sindikati su ovih godina stvorili mrežu prava, ugovora i propisa iz koje se vlast ne može iskoprcati bez pravnih posljedica. Vlast će nas još trebati ali uslijed svoje bahatosti o tome pojma nemaju. Očekivati će kooperativnost od onih koje su ponizili i šikanirali.

Zagreb, 24. kolovoza 2012.
Vilim Ribić