Za stol (ne)spremni

Za stol (ne)spremni

Gabi_svijeceSvake godine ista priča. I svake godine, manje-više, isti sudionici. Vlada i prije no što uopće krene razmišljati o nekim tamo radnicima kojima je poslodavac, izbaci cifru mogućeg povećanja plaća za iduću proračunsku godinu. I onda to sindikati prihvate kao startnu poziciju za pregovore, koji samo što nisu. E, a kad obje strane i prije no što zauzmu pozicije za stolom iskristaliziraju stavove, kreće borba. Pa se najprije čeka poziv iz Banskih dvora za pregovarački stol. Pa Vlada uputi pismeni poziv, a onda noć uoči otkaže susret. Zbog neodgodivih obaveza, naravno. Pa onda sindikati malo buče, a Vlada šuti li šuti, sve kako bi se stanjili sindikalni živci. I upravo kad se pričini da bi sindikati mogli izići na ulice (a takvo što se uglavnom samo pričini), stigne dugo- očekivani poziv za prvi pregovarački sastanak. S njega se, obično, pregovarači rastanu nesretni. Jer u pregovarački protokol ne uključi zapise, sindikalne želje o tijeku pregovaranja. No, do idućeg susreta dva pregovarača početne nesuglasice već su zaboravljene.
I onda kreće borba. Ona se posljednjih godina svodi na nekolicinu sastanaka dviju sukobljenih strana, ispipavanje mišljenja, želja, mogućnosti. I što je najvažnije, svi ti susreti odigrani u “dobroj vjeri” u konačnici ne donesu ništa više od onog što je Vlada novilist_logonajavila u “socijalnom monologu”, kako će reći sindikati. Nema dogovora, nema dokumenta, nema potpisima ovjerenog “pokretanja” prava zaposlenih za iduću proračunsku godinu. Ali ima povećanja, jer Vlada, socijalna kakva već jest, i bez dogovora sa sindikatima radništvu da što je naumila. Odnosno, što je proračunom zacrtala. A sindikate pusti da još malo za stolom pripovijedaju što bi oni i kako bi.
Iznimka su jedino predizborne godine. U tim teškim vremenima valja s posebnom pozornošću paziti na lomljive proračunske korisnike, radnike čiji je poslodavac Vlada. U tim im vremenima valja ići na ruku radniku. Ne zbog izbora, naravno. Kome bi to još palo na pamet kad su financijski pokazatelji državnog proračuna takvi da koja kuna više od uobičajenog može otići i u džepove radničke klase na skrbi države.
Već je poprilično smiješno postalo gledati kako to vlast pregovara sa sindikatima državnih i javnih službi. Naravno da sindikati pred svog socijalnog partnera izlaze s maksimalističkim zahtjevima. Naravno da bi, u takvoj poziciji, poslodavac sindikatima trebao predočiti svoje minimalističke mogućnosti. I da onda u razgovorima, argumentima dođu do zajedničkog rješenja. Ni minimalističkog, a ni maksimalističkog, već zadovoljavajućeg za obje strane. No, moderni socijalni dijalog, a to je dijalog koji se vodi u Hrvatskoj, razvija zapravo posve novu praksu pregovaranja. U toj praksi, za stol spremni stižu uglavnom samo sindikati. Naoružaju se analizama, projekcijama, statistikama… Pa se obruše na Vladine pregovarače koji sindikalne analize ne drže vjerodostojnima. A kako vlastitih nemaju, malo je teže argumentirano pobijati sindikalne brojčice. I to je jedan od najvećih problema. Nepripremljena vlast koja snagom svoje pozicije gazi sindikate i njihove studiozne analize.