Odbori, Ravnopravnost spolova5. listopada 2003.27. travnja 2020.

Ženska deklaracija o neformalnoj ekonomiji

ICFTU CEE WOMEN’S NETWORK
Ženska mreža za Srednju i Istočnu Europu ICFTU-Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata

Rovinj, 4. listopada 2003.

Mi, žene sindikalistice koje predstavljamo 32 ženske grupe sindikalnih središnjica iz 22 zemlje Srednje i Istočne Europe i Zajednice novih država, nakon sudjelovanja u radu Četvrte međunarodne ženske sindikalne škole o neformalnoj ekonomiji i atipičnim radnim mjestima, u Rovinju, Hrvatska, od 30. rujna do 4. listopada 2003. godine, predsjednicima vlada svojih zemalja i rukovodstvima svojih sindikata upućujemo
sljedeću

ŽENSKU DEKLARACIJU O
NEFORMALNOJ EKONOMIJI

Naše se zemlje posljednjih godina suočavaju s eksplozijom neformalne ekonomije (rada na crno, sive ekonomije, “ekonomije u sjeni”) kao posljedice globalizacije; masovne deindustrijalizacije; deagrarizacije; masovne privatizacije društvenog, državnog i javnog sektora; liberalizacije i deregulacije tržišta rada; socijalno neosjetljivih programa strukturalne prilagodbe nametnutih od Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda; korporativne neodgovornosti poslodavaca; velikog pogoršanja životnih i radnih uvjeta i kontinuiranog siromašenja stanovništva te gubitka mnogih socijalnih prava i usluga; tako i kao posljedice nesposobnosti i slabosti vlada koje nisu uspjele uvesti odgovarajuća zakonodavna rješenja i osnažiti mehanizme koji bi mogli nadzirati crno tržište rada. Iako neslužbene statistike govore o 10 do 70% udjela neformalne ekonomije u bruto nacionalnim proizvodima zemalja u regiji, vlade nastoje umanjiti ozbiljnost problema, a sindikati ga isključuju iz svojih programskih obveza.

Radnici u neformalnog ekonomiji imaju niske plaće i teške uvjete rada i nikakvu zaštitu na radu; u pravilu nemaju zdravstvenu zaštitu i mirovinsko osiguranje; nemaju pristup znanju, tehnologiji, kreditima itd. Takvi su radnici izuzetno izloženi različitim oblicima kršenja svojih radničkih i radnih prava, a nerijetko i osnovnih ljudskih prava. Oni nisu obuhvaćeni službenim statistikama, nepriznati su, neregistrirani, pravno i društveno nezaštićeni i socijalno isključeni.

Žene čine većinu radnika u neformalnoj ekonomiji, i to ne samo u tranzicijskim zemljama i u zemljama u razvoju. Daleko češće no muškarci zaposlene su u atipičnim oblicima rada na određeno vrijeme, što postaje dominantnim oblikom njihova rada. Žene čine većinu na radu s nepunim radnim vremenom, iako to najčešće nije posljedica njihova izbora već socijalne nužde. Rad kod kuće postaje ženski fenomen današnje tranzicijske ekonomije, obično s neredovitim i komadnim plaćanjem, bez ikakve evidencije ili zaštite tog rada. Nevidljivim radnicima pridružuju se i oni u privatnim kućanstvima, koji su izloženi maksimalnom iskorištavanju, a to su, opet, u pravilu žene. Žene čine većinu i među brojnim neprijavljenim radnicima u trgovini, ugostiteljstvu, tekstilu, poljoprivredi i privatiziranim javnim službama; nezaštićene su, nepriznate, zastrašene, socijalno izolirane, i katkad zlostavljane i spolno uznemiravanje. One se rijetko obraćaju za zaštitu sindikatima. Ne obraćaju se sudovima jer su procesi skupi i traju na desetke godina. Nevidljivi radnici ostali su prepušteni sami sebi.

Kad je riječ o radnicima u neformalnoj ekonomiji vlade se nisu pokazale dovoljno kompetentnima; nisu uspjele provesti reforme radnih i socijalnih zakonodavstava tako da se njihove odredbe prošire i na radnike izvan tradicionalne registrirane ekonomije. Radna zakonodavstva nisu zadovoljavajuće regulirala nove oblike radnih odnosa i atipične oblike rada, a provedba zakona onemogućena je slabošću i nedjelotvornošću institucija u realizaciji, servisiranju i nadziranju njihove primjene. Nisu osmišljene cjelovite nacionalne politike i strategije legalizacije rada na crno, kao i kažnjavanja poslodavaca koji odbijaju pogodovane oblike legalizacije.

Poslodavci pronalaze različite načine poslovanja i angažiranja radnika izvan zakonskih i propisanih okvira. Porezni sustavi nisu dovoljno prilagođeni legalizaciji neformalnog rada, a izostaje i prekršajno i kazneno gonjenje poslodavaca koji na takve nedopuštene načine smanjuju udio troška rada u svom proizvodu ili usluzi. Korporativna odgovornost poslodavaca, osobito u zanatstvu ili malim i srednjim poduzećima, gotovo i ne postoji. Poslodavačke udruge zanemaruju potrebu za poticanjem legalnog i odgovornog ponašanja svojih članica.

Radnici koji rade na crno ne usuđuju se sindikalno organizirati, pojavljivati u javnosti, ili poduzimati mjere samozaštite svojih prava iz brojnih razloga – zbog straha od gubitka posla ili smanjenja plaće, nepovjerenja u vladu, sudski sustav, inspekcije, policiju, sindikate. Nerijetki je razlog i u njihovoj “pravnoj nepismenosti” i nepoznavanju postojećih, iako minimalnih prava, kao i u njihovoj fragmentiranosti, nevidljivosti i nedostupnosti.

Sindikati bi u pravilu trebali skrbiti o svim radnicima, u svim oblicima njihovog zapošljavanja. Na žalost, temeljem naših izviješća iz svih zemalja regije, sindikati pokazuju mali ili nikakvi interes i odgovornost za sindikalno organiziranje i zastupanje interesa radnika u neformalnoj ekonomiji, s različitim obrazloženjima: od toga da nemaju za to sredstava, do toga da takvi radnici sami nemaju interesa za učlanjivanje, a niti imaju novaca za plaćanje članarine.

Polazeći od svega navedenoga, sudionice Četvrte međunarodne ženske škole u Rovinju 2003. godine,

zahtijevaju
1. Od svojih sindikata

da ne zaborave da je povijest sindikalnog pokreta povijest nezaštićenih radnika koji su se udruživali kako bi se izborili za svoja prava pred poslodavcima i vladama; da primijene temeljno načelo solidarnosti i spoznaju da štiteći i legalizirajući prava radnika na crno štite dosegnutu razinu prava svojih formalno zaposlenih članova; da spoznaju aktivni radni ugovor i redovito plaćanje članarine ne mogu biti jedini kriteriji za sindikalno učlanjivanje;
da uvedu potrebne izmjene u svoje statute, interne strukture i organizacijske oblike kako bi mogli sindikalnog organizirati i radnike na atipičnim radnim mjestima i u neformalnoj ekonomiji; da se prilagode potrebi sindikalnog organiziranja i djelovanja na razini lokalnih zajednica;
da donesu i usvoje politiku učlanjivanja najnezaštićenijih radnika, osobito žena i manjina, te da izrade strateške i akcijske planova njihova učlanjivanja i zastupanja;
da uvedu programe osvješćivanja o naravi neformalnog i nezaštićenog rada za svoje članove i javnost;
da pokrenu informativne i obrazovne kampanje za neregistrirane radnike, koje će uključiti i temeljne konvencije Međunarodne organizacije rada;
da uvedu posebne usluge, kontakt telefone, pravne savjete i druge savjetodavne i zaštitne programe za takve radnike (programi samozapošljavanja, centri za pronalaženje radnih mjesta, osnivanje kooperativa, dobivanje kredita, organiziranje programa doškolovanja i prekvalifikacije, posredovanje pred lokalnim vladama i upravama itd.);
da u kolektivne pregovore, gdje je to moguće, uključe atipične oblike rada i rada na crno, te da svoje kolektivne ugovore prošire i na takve radnike;
da ih pozovu na učlanjivanje u sindikate, odnosno pomognu u osnivanju njihovih sindikata ili udruga, te potpomognu i druge oblike njihova udruživanja i snaženja;
da uvedu inovativne načine edukacije i mobilizacije radnika u svim oblicima rada i radnih mjesta;
da grade koalicije s različitim nevladinim organizacijama koje okupljaju neformalne radnike;
da provode istraživanja i anketiranja, te prikupljaju informacije i podatke o neformalnoj ekonomiji, kao i da publiciraju informacije i organiziraju javne skupove, tribine, okrugle stolove, konferencije, kako bi stvarnost takvog nezaštićenog i iskorištavanog rada približili javnosti;
da organiziraju, u slučaju potrebe, prosvjedne i druge javne akcije za zaštitu radnika iz neformalne ekonomije.

2. Od poslodavaca i njihovih udruga

da stimuliraju zakonito ponašanje poslodavaca i prijavljivanje zaposlenih radnika s punim primanjima, te da sami osude sve poslodavce koji izbjegavaju plaćanje poreza i doprinosa te radnicima daju dio ili cijele plaće “u kovertama”, ispod stola;
da potiču zakonito postupanje, kolektivne pregovore, poštovanje zakonskih i dogovorenih obveza prema radnicima; da u potpunosti poštuju međunarodne standarde rada i temeljne konvencije Međunarodne organizacije rada, te promiču vrijednosti dostojanstvenog rada;
da poslodavačke udruge, poput sličnih inicijativa u demokratskim zemljama, razviju vlastitu crnu listu poslodavaca koji zapošljavaju radnike na crno ili posluju na druge načine u sferi neformalne ekonomije, jer na taj način krše zakone i štete ugledu moralnih i socijalno odgovornih poslodavaca; odnosno da uvedu redovito javno ocjenjivanje socijalne korporativne odgovornosti poslodavaca u svojim zemljama;
da poslodavačke udruge, u partnerstvu sa sindikatima, legitimnim putovima nastoje izboriti donošenje potrebnih mjera za socijalno odgovornu legalizaciju radnog statusa radnika na crno, uključujući preispitivanje poreznih propisa te uvođenje stimulativnih mjera i subvencija;
da pokrenu kampanju među svojim članicama za prvenstveno zapošljavanje radnika na neodređeno, na trajne ugovore, umjesto sada dominantnog rada na određeno, kako bi time ostvarili veću lojalnost radnika, produktivnost i profit.

3. Od svojih vlada

da najhitnije osnuju posebne nacionalne multidisciplinarne timove, uz sudjelovanje sindikata, koji će sudjelovati u izradi nacionalnih programa i strategija borbe za dostojanstvo rada i radnika u neformalnoj i formalnoj ekonomiji;
da pokrenu javne kampanje protiv iskorištavanja radnika i rada na crno, kao i za postizanje javne osviještenosti i pravne pismenosti o pravima takvih radnika;
da provedu istraživanja te uvedu nove oblike statističkog praćenja neformalnog rada i ekonomije;
da uvedu potrebne zakonske izmjene kako bi se u temeljnim socijalnim pravima (zdravstveno osiguranje, mirovinsko osiguranje, zaštita od nezaposlenosti itd.) legalizirao svaki oblik rada;
da reformiraju radna zakonodavstva na način da zakonskom zaštitom i pravima osiguraju ravnopravnost i onih radnike koji rade izvan tradicionalnih oblika ekonomije, te da uključe nove oblike radnih odnosa i atipičnog rada;
da svim radnicima, neovisno o dokumentiranosti ili nedokumentiranosti njihova rada, osiguraju temeljna prava iz međunarodnih konvencija MOR-a, a prije svega na sindikalnog organiziranje i kolektivno pregovaranje;
da uvedu povoljne i stimulativne porezne uvjete za legalizaciju rada na crno;
da uvedu stroge zakonske mjere i novčane kazne za poslodavce koji uporno zadržavaju radnike na crno;
da ne kažnjavaju radnike na crno njihovim isključivanjem s liste nezaposlenih ili nekim drugim propisima, jer oni to rade zbog socijalne nužde i bijede;
da olakšaju i ubrzaju administrativne procedure za registraciju poslovnih inicijativa i tvrtki;
da otvore posebne urede za pomoć u samozapošljavanju, te da facilitiraju i servisiraju zapošljavanje od ideje do realizacije; uključujući i dobivanje poslovnih i drugih kredita, ostvarivanje olakšica, posredovanja pri zadobivanju tržišta i sl.;
da obavezno uvedu radne sudove prilagođene promijenjenim oblicima rada i radnog odnosa, uz obvezu da radne sporove rješavaju u rokovima ne duljim od 3 mjeseca;
da potiču socijalne partnere, poslodavačke i sindikalne organizacije, da kolektivnim pregovorima i dogovorima, što kvalitetnije urede odnose i definiraju prava na tržištu rada na načelima ravnopravnosti, partnerstva i socijalne ravnoteže.