Životno pitanje hrvatske nacije

Životno pitanje hrvatske nacije

GKGlas Koncila u posljednjem broju komentira izvješće Odsjeka za stanovništvo UN-ova Odjela za ekonomske i socijalne poslove o kretanju stanovništva u Hrvatskoj. Prema tom izvješću, Hrvatska će s 4,446 milijuna stanovnika u 2000. godini pasti na 3,587 milijuna u 2050. godini, odnosno broj stanovnika smanjit će se čak za 860.000 ili 19,3 posto. I promjene Zakona o radu trebalo bi proučiti s demografskog aspekta te ponuditi ne samo krajnje liberalna rješenja koja idu u prilog poslodavcima a na štetu radnicima koji nemaju mogućnosti socijalne zaštite kao u razvijenim demokratskim zapadnim državama. Potpuna liberalizacija tržišta rada u maloj zemlji kao što je Hrvatska, nedvojbeno je, loše će se odraziti na položaj žena općenito, a posebno na položaj trudnica i mladih majki. Već sada se događa da trudnice i mlade majke, koje moraju češće izbivati zbog bolesti djeteta ili djece, dobivaju otkaze, pa tako trka za profitom izravno pogađa roditeljstvo u Hrvatskoj.

komentar

Životno pitanje hrvatske nacije

Odsjek za stanovništvo UN-ova Odjela za ekonomske i socijalne poslove u svome najnovijem izvješću o svjetskom stanovništvu, kako je prenijela Hina, objavio je uznemiravajuće podatke o kretanju stanovništva u Hrvatskoj. Prema tom izvješću, Hrvatska će s 4,446 milijuna stanovnika u 2000. godini pasti na 3,587 milijuna u 2050. godini, odnosno broj stanovnika smanjit će se čak za 860.000 ili 19,3 posto, odnosno na svakih pet stanovnika gotovo jedan bit će manje. Kao glavni razlog tako drastičnog smanjenja broja stanovnika izvješće UN-a navodi nisku stopu plodnosti, odnosno nisku stopu novorođenih života. No, u tome strašnom smanjenju broja stanovnika nije sva dramatika hrvatske nacije nego joj prijeti i izuzetno visok udjel stanovnika starijih od 69 godina u ukupnom stanovništvu. Prema UN-ovu izvješću, u Hrvatskoj osobe starije od 69 godina sada tvore 21,6 posto stanovništva, a 2050. tvorit će čak 31,5 posto – što znači da će Hrvatska biti zemlja starijih ljudi. Po takvim lošim demografskim predviđanjima, prema tom UN-ovu izvješću, Hrvatska je na 17. mjestu na svijetu, što znači da spada u skupinu od manje od 10 posto demografski najugroženijih zemalja na svijetu.

To stvarno alarmantno izvješće potvrdilo je ono što već dugo u Hrvatskoj govore stručnjaci za demografska pitanja i na što glasno upozoravaju mnogi iz Crkve, no odgovorni u sadašnjem hrvatskom društvu i državi, odnosno političari općenito, za to, čini se, nimalo ne mare. Hrvatski demografski problem nije dakle ni nov ni nepoznat, pa ipak ga se svim sredstvima, od ignorancije preko podcjenjivanja do ravnodušnosti, uporno gura pod tepih. Sadašnja koalicijska vlast donijela je, doduše, dokument o strategiji nacionalne obiteljske politike, no u tome dokumentu demografski problem posve je marginaliziran. Štoviše, otkrilo se pri prijedlogu novoga Obiteljskog zakona da sadašnje najodgovornije političke osobe u Hrvatskoj ne zabrinjava izumiranje stanovništva nego tobože ugrožena prava homoseksualnih osoba, pa im žele pomoći pridruživanjem ministra tzv. gay-paradi u Zagrebu, kao i priznanjem i registracijom istospolnih zajednica. Prijašnja vlast donijela je g. 1996. Program demografske obnove s dobrim i, razumije se, skupim rješenjima, no po odgađanju njegove primjene zapravo je vjerojatnije da taj program i nije bio realno postavljen da bi se ostvarivao ili da bi se po njemu u praksi postupalo, nego da stvara dobar dojam. A, očito je, upozorava to i UN-ovo izvješće, da je to tako ozbiljan problem da se ni časa ne bi smjelo odgađati njegovo rješavanje, razumije se primjereno aktualnim potrebama i mogućnostima. Premda je jasno da su aktualne potrebe veće od realnih mogućnosti, nepostojanje političke volje da se sadašnje hrvatsko društvo uhvati ukoštac s tim strahovitim demografskim problemom svakako je puno veći problem od nedostatka materijalnih sredstava. Kad bi postojala politička volja za rješavanje demografske katastrofe, onda bi se to neizmjerno više odrazilo i u hrvatskim medijima te bi demografskim pitanjima, položaju žena majki i rodilja i socijalnom položaju djece, dali barem toliko prostora koliko daju promicanju homoseksualnih zajednica.

Demografski problem nipošto ne bi smio biti jedna od (pred)izbornih političkih tema, već bi se sadašnja vlast što hitnije trebala suočiti s tim pitanjima. Razumije se da se političari u ovo predizborno doba radije bave varijantama budućega izbornog zakona, jer su životno zainteresirani za pravila po kojima će vidjeti i odmjeriti kakve izglede imaju za stjecanje većeg ili manjeg kolača vlasti. Premda nije uobičajeno u stabilnim demokratskim pravnim porecima da bi se pred svake izbore taj zakon trebao mijenjati, u Hrvatskoj je to, čini se, ipak potrebno, ali ne zato da bi ova ili ona stranka dobila više mjesta u Hrvatskom saboru, nego da bi se postiglo u stanovitom smislu ozdravljenje Hrvatskoga sabora, da bi u njega ušle kompetentne, odgovorne, etičke i nekompromitirane osobe – koje bi se odvažno uhvatile ukoštac s temeljnim problemima hrvatske nacije, među kojima je jedan od gorućih upravo i činjenica katastrofalnih demografskih kretanja. Također promjene Zakona o radu trebalo bi proučiti s demografskog aspekta te ponuditi ne samo krajnje liberalna rješenja koja idu u prilog poslodavcima a na štetu radnicima koji nemaju mogućnosti socijalne zaštite kao u razvijenim demokratskim zapadnim državama. Potpuna liberalizacija tržišta rada u maloj zemlji kao što je Hrvatska, nedvojbeno je, loše će se odraziti na položaj žena općenito, a posebno na položaj trudnica i mladih majki. Već sada se događa da trudnice i mlade majke, koje moraju češće izbivati zbog bolesti djeteta ili djece, dobivaju otkaze, pa tako trka za profitom izravno pogađa roditeljstvo u Hrvatskoj. Također, već ranije za ove vlasti skresana primanja majki na porodiljskom dopustu nakon 6 mjeseci na skromnih 1600 kuna mjesečno – od kojih realno nije moguće pokriti osnovne troškove života i potreba majke i djeteta – doprinos je upravo produbljivanju problema demografskoga izumiranja hrvatske nacije.

Popis stanovništva, proveden 2001. godine, otkrio je da je u Hrvatskoj čak 338.025 bračnih parova bez ijednoga djeteta, što znači da čak 27 posto hrvatskih obitelji nema potomstva, a ti zastrašujući podaci čini se nisu nikoga od odgovornih zabrinuli. Nositelji vlasti svakako su odgovorni i za reproduktivno zdravlje hrvatskih građana, no sve dosada nismo zapazili da bi se igdje kompetentno porazgovaralo o tom čudnom problemu da je čak gotovo svaki treći brak bez potomstva. Poznato je da su mnogi parovi spremni na velike žrtve da bi se osposobili za roditeljstvo, ali nije poznato da hrvatske zdravstvene vlasti čine osobite napore da bi im se što kvalitetnije pomoglo ili da se razvije što kvalitetnija preventiva kako bi se kod mladih očuvalo zdravlje i za reproduktivnu sposobnost.

Demografsko pitanje stvarno nije samo predizborno, nego je pravo životno pitanje hrvatske nacije.

Glas Koncila, 10/2003