Zapisničarke više nisu beznačajne u igrama moći javnog sektora
Zagreb, 1. kolovoza 2023. – Protekli tjedan obilježio je završetak štrajka službenika i namještenika u pravosudnim tijelima, nakon što je Vlada bila prisiljena djelomično udovoljiti zahtjevu vrlo upornih radnika i njihovog sindikata. Radnici nisu izborili povećanje od 400 eura, ali su uspjeli natjerati Vladu na ustupak još jednoj podskupini zaposlenika u javnom sektoru, pred proces velikog jesenskog uređivanja plaća u javnom sektoru.
Štoviše, mala skupina zaposlenih u pravosudnim tijelima, predvođena Sindikatom državnih i lokalnih službenika i namještenika (SDLSN), uspjela je svojom upornošću i ustrajnošću izboriti puno bolju startnu poziciju svim sindikatima državnih i javnih službi za jesenske pregovore o novim koeficijentima za plaće prema nonom zakonu koji je u procesu donošenja. Među najradikalnijim štrajkačima, koji su očito bili i nositelji iskazane štrajkaške upornosti, sada vlada nezadovoljstvo jer nisu izborili ono što su tražili. Međutim, trebali bi shvatiti da i nije bilo realno dobiti točno ono što su tražili. Također, nezadovoljnici bi trebali razumjeti i da su za sebe izborili ono što do sada nisu imali – više nisu nevidljivi i beznačajni u internim igrama moći među različitim podskupinama zaposlenika javnog sektora. To je za njih zapravo veliko postignuće jer se očito radilo o jednoj od najslabijih skupina zaposlenika u javnom sektoru. Tek nakon ovog štrajka dolazi period kada bi se to postignuće moglo pretvoriti u značajno povećanje plaća, za stolom.
Borbe među sindikatima
Velike razlike u moći i utjecaju među različitim skupinama zaposlenika unutar javnog sektora predstavlja slabo istraženo i nedovoljno prepoznato pitanje, a koje se posljednjih mjeseci sve više demonstrira, najprije kroz pozicioniranje i pritisak liječnika, a potom i sudaca. Iza ta dva javno eksponirana slučaja unutar javnoga sektora događa se niz tihih i javnosti slabo vidljivih međusobnih borbi za utjecaj i za partikularne interese.
Vlada je politikom plaća, odnosnom prema najmoćnijim u sustavu (kao što su liječnici) te na kraju pokretanjem reforme plaća u državnoj upravi i javnim službama otvorila poligon za te međusobne borbe među sindikatima i skupinama zaposlenika koje oni predstavljaju. I sam štrajk službenika i namještenika u pravosudnim tijelima u organizaciji nereprezentativnog SDLSN-a dao je naslutiti postojanje takvih sukobljavanja, primjerice kroz reakcije reprezentativnog Sindikata policije te prijetnje o mogućem štrajku policajaca ako Vlada poveća plaće službenicima i namještenicima u pravosudnim tijelima.
Heterogena državna uprava
Ovaj slučaj dobro ilustrira manjkavost postojećeg sustava određivanja reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje u državnoj upravi. Na ovom primjeru je očito kako status reprezentativnosti po postojećem modelu nikome ništa ne garantira. Postojeći sustav utvrđivanja reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje uveden je 2012. godine i od tada nije se značajnije mijenjao. Iako bi se mogla povesti šira rasprava o cjelokupnom modelu utvrđivanja reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje tamo gdje postoji sindikalni pluralizam i međusobna konkurencija sindikata, a za ovu prigodu treba istaknuti jednu očitu nelogičnost u postojećem sustavu koju je plastično razotkrio upravo završeni štrajk u pravosuđu.
Naime, kada su u pitanju javne službe, propis koji regulira utvrđivanje reprezentativnosti određuje se za kolektivno pregovaranje na razini svih javnih službi (takozvani Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama) u unaprijed definiranom postupku utvrđuje sastav pregovaračkog odbora sindikata tako da budu zastupljeni svi relevantni sindikati iz svih podsektora javnih službi (obrazovanje, znanost, zdravstvo, socijalna skrb, kultura itd.) te se uz najveće sindikate iz svakog od tih sektora u pregovarački odbor uključuje još šest najvećih sindikata bez obzira na područje. Tako su za pregovarački stol za javne službe doista uključeni svi relevantni sindikati koji djeluju u tom dijelu javnog sektora. S druge strane, za državnu upravu reprezentativnost se utvrđuje prema znatno jednostavnijem pravilu, tako da su reprezentativni samo sindikati koji imaju 20% članstva u državnoj upravi. Zanemaruje da se državna uprava unutar sebe heterogena, kako po zanimanjima i profesijama tako i po tipovima posla koje službenici i namještenici obavljaju. Sasvim sigurno postoji velika razlika u radnim uvjetima, problemima i potrebama s kojima se susreću policajci, pravosudni policajci, zaposlenici porezne uprave, zaposlenici na sudovima ili zaposlenici u ministarstvima. Upravo zbog toga i postoji tako veliki broj raznorodnih te strukovnih sindikata u državnoj upravi.
Stoga bi, a da bi se izbjegle situacije kao s netom završenim štrajkom u pravosuđu, valjalo razmisliti da se uvede kompleksniji sustav utvrđivanja reprezentativnosti i u državnoj upravi, po uzorku na javne službe, kako bi se osiguralo da svi raznorodni interesi unutar državne uprave budu adekvatno zastupljeni za pregovaračkim stolom a ne da različite vrste državnih službenika predstavljaju sindikati najbrojnije podskupine.
Prof. dr. sc. Dragan Bagić, Analiza, Večernji list, 1. kolovoza 2023.
