Burevjesnici napetih pregovora o budućim plaćama
Zagreb, 18. srpnja 2023. (Večernji list/sdlsn) – Prenosimo Analizu prof. dr. sc. Dragana Bagića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu:
Potpuno neočekivano, jedna relativno mala i marginalna skupina zaposlenih u javnom sektoru uspjela je narušiti idilu koju je Plenkovićeva Vlada uspjela uspostaviti s većinom sindikata koji zastupaju zaposlene u javnim službama i državnoj upravi. Naravno, radi se o službenicima u pravosuđu koji su udruženi u Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske uspjeli organizirati do sada najduži štrajk u povijesti štrajkova u Hrvatskoj. Njihov štrajk, ali i sami zahtjevi dobro ilustriraju niz obilježja industrijskih odnosa i politike plaća u javnom sektoru te stoga zavređuju analizu.
Uhljebi, škrtci i populisti
Prije svega, njihov naizgled posve nerazuman zahtjev za povećanjem plaće za čak 400 eura neto, odnosno za 40 ili više posto, rezultat je Vladine politike plaća u javnom sektoru u proteklih desetak godina. U vrijeme globalne i financijske krize 2009. godine plaće u javnom sektoru su snižavane (npr. odlukom Vlade Zorana Milanovića od prije deset godina za tri posto) potom su stagnirale da bi unazad par godina realno padale usprkos nominalnom povećanju osnovice. To je pojedine skupine zaposlenika dovelo u posve neizdrživ socijalni položaj, posebice u recentnom periodu visoke inflacije.
Sva hvalisanja premijera Plenkovića o rastu plaća su posve neosnovana jer je inflacija izbrisala sva prethodna povećanja, pogotovo za one s najnižim plaćama. To jedva uspijeva ispraviti i posljednje jednostrano i arbitrarno povećanje plaća u apsolutnim iznosima koje je Vlada donijela u lipnju. Uz vođenje politike smanjivanja realnih plaća, Vlada je popuštala selektivnim pritiscima pojedinih moćnih skupina zaposlenika u javnom sektoru, kao što su sudci i liječnici, te time izazivala dodatna nezadovoljstva u sustavu. Ukratko, i vođenje populističke politike pod pritiskom neoliberalne etikete „uhljeba“ za vrijeme Milanovićeve vlade, te vođenje nepotrebne škrte i nesustavne politike plaća u zadnje tri godine premijera Plenkovića, stvoren je potpuni kaos u sustavu plaća u javnom sektoru kao i u sustavu kolektivnog pregovaranja za državne i javne službe. Paralelno s nizom odluka kojima je doprinijela kaosu u sustavu plaća, Vlada vodi veliki projekt financiran europskim novcem uvođenja reda u sustav plaća u javnom sektoru. Štrajk zaposlenika u pravosudnim tijelima ilustrira u kakvom kontekstu se taj pokušaj uređivanja sustava događa.
Iako se premijer potrudio ugasiti što više pritisaka prije navedenog posla, ovaj slučaj pokazuje da u tome nije uspio te da značajno nezadovoljstvo tinja među različitim skupinama zaposlenika u javnom sektoru, od onih s najnižim plaćama do onih s najvišima. A to nezadovoljstvo podgrijava i strelovit rast plaća u privatnom sektoru. Nezadovoljstvo je došlo do razine da su ljudi spremni štrajkati preko 40 dana sa zahtjevom koji na prvu izgleda posve nerealnim. Ovaj štrajk bi mogao naslućivati vrlo vruću socijalnu jesen i vrlo napet proces „pregovaranja“ o budućim uredbama u koeficijentima za pojedine resore državne uprave i javnih službi u skladu s novim zakonom o plaćama u javnom sektoru.
Pouka sindikalnim tribunima
Druga stvar koju u vezi sa štrajkom pravosudnih službenika treba istaknuti jest njihov doprinos razvoju kulture štrajka u Hrvatskoj. Osim učitelja i nastavnika te povremeno liječnika malo koja skupina zaposlenika u Hrvatskoj je pokazala značajan štrajkaški potencijal. Međutim, proteklih nekoliko mjeseci se čini kao da se to mijenja te da navedene skupine gube monopol na štrajkaški potencijal. Najprije su početkom godine radnici zagrebačkog komunalnog poduzeća čistoća ušli u „divlji štrajk“ kojim su uspjeli izboriti znatno povećanje plaća. Prije tjedan dana radnici županijskog poduzeća za održavanje cesta Šibensko-kninske županije uspjeli su natjerati poslodavce na kolektivne pregovore organizacijom upornog i uspješnog štrajka. Na to se nadovezuje štrajk pravosudnih službenika.
Značaj tog štrajka nadilazi same zahtjeve štrajkaša te nadilazi pitanje hoće li u konačnici njihovi zahtjevi biti ispunjeni jer pokazuje da i relativno marginalne skupine zaposlenika koji ne uživaju društveni ugled i koje nisu „nositelji djelatnosti“ u svojim sektorima mogu organizirati značajan štrajka koji će nanijeti značajnu štetu poslodavcu te ga prisiliti na pregovore.
Ministarstvo pravosuđa ovaj je štrajk dočekalo pomalo nadmeno, vjerujući da ga može pravnim sredstvima spriječiti ili ugasiti univerzalnom povišicom. No, duboko obezvrijeđeni pravosudni službenici, koji nemaju što za izgubiti kao niti njihov Sindikat, nisu se dali impresionirati. Time su dali veliki doprinos razvoju štrajkaške kulture te poslali poruku svim ostalim sindikatima kako se ne treba bojati štrajka.
Osim par izuzetaka, hrvatski sindikalni čelnici masovno ne vjeruju da je u njihovim sektorima ili poduzećima moguće organizirati uspješan štrajk, pri čemu treba jasno definirati da se uspješnost štrajka mjeri isključivo mobilizacijom radnika i članstva te njihovom ustrajnošću, a ne popustljivošću poslodavca. Izostanak vjere u mogućnost organizacije uspješnog štrajka vjerojatno je jedina velika mana hrvatskih sindikata, koji su inače gledano u komparativnoj perspektivi prilično uspješne organizacije.
